Ćamil Duraković: Na pravoj strani historije
Nema sumnje da je tog ljeta 2012. godine Emir Suljagić bio jedan od najvažnijih ljudi u kampanji inicijative „Glasaću za Srebrenicu“. Nemam sumnje ni u činjenicu da imena i prezimena drugih desetina i stotina onih koji su žrtvovali nešto svoje, malo ili mnogo, za pobjedu te 2012. godine nije zabilježila nijedna kamera. Malo ko će se sjetiti svih onih koji su rizikovali svoje poslove i funkcije jer su zagovarali neku reakciju, rješenje, izdvajanje sredstava ili bilo koji drugi vid podrške kampanji koju smo vodili od aprila 2012. do decembra iste godine, kada su rezultati potvrđeni. Ono što nam je tada bilo kristalno jasno jeste da to što smo napravili nije bilo zahvaljujući jednom čovjeku, već je naša inicijativa bila podvig svih nas, zajednički uspjeh, poruka da možemo sve kada kao narod stanemo zajedno i pobijedimo. Ne zbog Emira, ne zbog mene, već zahvaljujući glasu majke koja je izgubila sve i koja je pet puta išla do Policijske stanice Srebrenica, dok nije izvadila ličnu kartu kojom je stekla pravo glasa u svojoj Srebrenici. A cijena te borbe nije nečiji ulog na stolu, pa da se s njime poigrava.
Kada su u decembru 2012. udruženja povratnika, izbjeglih i raseljenih lica sa područja cijelog entiteta Republika Srpska, stali kao jedno pod ime „1. mart“, bio je to ozbiljan i artikulisan odgovor na politiku represije, segregacije i kršenja ljudskih prava na prostoru od Prijedora do Trebinja. Kada su u maju 2014. nakon mjeseci pregovora probosanske političke stranke javnosti obznanile da su postigle dogovor za zajednički nastup za Opšte izbore, pod nazivom „Domovina“, bio je to još jedan veliki iskorak i još jedan pokazatelj da smo stigli na nivo političke zrelosti, u kojoj ne razmišljamo „za ručak šta ćemo za večeru“ već mislimo mnogo dalje o tome šta će o onome što danas radimo misliti i cijeniti naši potomci za dvadeset ili trideset godina. Taj talas hrabrosti i spremnosti se proširio dalje. Pokrenute su brojne priče, o zaštiti imovine povratnika u Višegradu, prava na obilježavanje i sjećanje na žrtve genocida u Prijedoru, inicijative za ravnopravnost u obrazovanju u Vrbanjcima i Konjević Polju. Imao sam osjećaj da ćemo u tome naći novu energiju za ono što je pred nama. Osjetio sam ga u Almiru, Edinu, Nihadu, Zekerijahu i mnogim drugima koji su radili na terenu i bavili se našom stvarnošću. U Srebrenici smo doveli investitore, povezivali smo privrednike i radili za dobro svih. I znam da mnogim politikama nije odgovaralo da Bošnjaci-povratnici iz RS-a prave takve pomake, da misle svojom glavom i sami odlučuju o svojoj sudbini svjesni da su zarobljeni u institucionalnom sistemu koji stoji iza genocida i etničkog čišćenja od 1992. do 1995. godine. Kada ste trn u oku mnogima, jasno je da nemate pravo na greške.
Neke ponude nisu bile tu da se odbiju i tada se zbog 'greške u koracima' razbio duh koji smo gradili u Srebrenici, a koji se proširio cijelom Bosnom, pa i cijelim svijetom. Ne smatram da je neko kriv, niti upirem prstom na nekog, što je nakon sjajnog rada mladih momaka i djevojaka širom dijaspore te 2014. godine, 'kod kuće' uništena politička volja da se mobilizuju već registrovani ljudi. Premda je poštom iz inostranstva tada glasalo mnogo više ljudi nego na izborima prije njih, ono što su aktivisti na terenu uradili nudilo je znatno jači potencijal, ali je on ostao neiskorišten, ne zbog nečije sujete, ne zbog igre moći, već zbog narušenog povjerenja. Nikada javno riječi nisam rekao o tome, premda sam mogao, a danas baš ti glasovi me stižu optužiti da 'isporučujem Srebrenicu Dodiku'. Svako ko zna raspored poslanika u Narodnoj skupštini RS, zna i da nam je tako malo falilo da imamo i šestog čovjeka „Domovine“ u njoj, pa možda i sedmog. Politička stvarnost ove zemlje bi danas izgledala znatno drugačije da su u oktobru 2014. svi svoje privatne bitke stavili po strani i istinski stali zajedno kao što smo to činili dvije godine prije toga.
Ne želim ulaziti u polemike sa ljudima koji su pomogli ideji „Glasaću za Srebrenicu“. Ne želim, jer znam da smo u tu inicijativu uključili ono najbolje što je Bosna i Hercegovina bila spremna da ponudi: Patriote, lojalne, mlade, obrazovane i samosvjesne ljude. „Na pravoj strani historije“, kako neki vole reći. Oni pred sobom nisu imali nikakvu agendu, niti im je bilo važno da li će se njihova imena spominjati u udžbenicima, bitno im je samo bilo da jednog dana svojoj djeci mogu reći da su učinili sve što su mogli da bi ova zemlja opstala. Ja svaki dan ustajem i liježim na počinak razmišljajući da li sam tog dana učinio dovoljno. I svakog dana samom sebi kažem da nisam. I za tu misao mi ne trebaju nečije kolumne da bih je spoznao. Ne treba niko da mi dijeli lekcije o tome što vjerujem da možemo pobijediti drugog oktobra, ali i što moram svoj narod spremiti za ono što dolazi, jer naša bitka nije samo te nedjelje, one dolaze i biće sve teže u godinama pred nama. One su važnije od spiskova koje dušebrižnici planiraju napraviti, spiskova odgovornih na koje su spremni staviti imena svih drugih, osim baš jednog. A barem na mom spisku, ja ne zaboravljam staviti 'Ćamil Duraković'. Da li ste vi zapisali svoje ime?
(Ćamil Duraković za novi.ba)