U kojem se entitetu školuju djeca potpredsjednika Republike Srpske?

Otkad je prije skoro dvije godine izabran za potpredsjednika Republike Srpske, Ramiz Salkić je medijski izuzetno aktivan. Ne prođe tako sedmica, ni tjedan, a ni hefta, a da nas ovaj član Predsjedništva SDA ne upozori na nasilje koje nad ljudskim pravima rijetkih povratnika u RS kontinuirano provodi režim Milorada Dodika. Salkić u tim svojim reakcijama poglavito skreće pažnju na probleme Bošnjaka dok se o hrvatskom puku u nefederalnoj polovini Bosne i Hercegovine oglašava rijetko, tiho, tiše, najtiše...  
I sve to bilo bi u redu i moglo bi se podvesti pod brigu za stutus Bošnjaka koji su osuđeni živjeti na granici ljudskog dostojanstva samo kad bi Salkić barem u jednom od svojih javnih istupa progovorio u ime funkcije koju obavlja. Ovako, stalnom kuknjavom i izručivanjem zahtjeva za pomoć na nepostojeću adresu, kao što su OHR i ono što kolokvijalno zovemo međunarodna zajednica, Salkić se od potpredsjednika bh. entiteta u kojem vlada aparthejd svjesno pretvorio u građanskog aktivistu – nešto poput Blaže Stevovića u Trebinju ili Adisa Arapovića u Sarajevu. Lukavo je to smislio ovaj prepredeni SDA-ovac jer je bio duboko svjestan da će stalnim ponavljanjem kako njega u Banjoj Luci niko ni za šta ne pita te da ga je Dodik potpuno marginalizirao, sa sebe u javnosti skinuti svaku vrstu odgovornosti za stanje u RS. A ne zaboravimo, čovjek je formalno Dodikov potpredsjednik! 
Istina je i to da funkcija potpredsjednika, osim one protokolarne, ne uključuje baš naročite nadležnosti u izvršnoj vlasti, ali zato potpredsjedniku entiteta sljeduje kabinet, tajnica, lično osiguranje, automobil sa svim pratećim troškovima na entitetskom budžetu, dosta solidna plaća i ček za reprezentaciju, te na kraju, ali ne i najmanje važno, službeni vozač. Sve nabrojano, Salkiću 24 sata dnevno stoji na raspolaganju. Dodiku, naravno, ne pada na pamet da mu to oduzme. A i zašto bi, nije to neki naročiti trošak za kriminalca Miletovog kalibra.   
I početkom ove sedmice Salkić se tradicionalno oglasio, ali ovoga puta nije govorio o neprilikama Bošnjaka u Republici Srpskoj već se koncentrisao na vlastiti problem. Naime, u namjeri da zbog početka SDA-ove predizborne kampanje na jednom mjestu okupi sve bošnjačke predstavnike izvršne i zakonodavne vlasti u Republici Srpskoj, njen potpredsjednik je zatražio da mu se ustupi jedna od manjih sala za sastanke u sjedištu entitetske skupštine. Nakon što mu zahtjev nije odobren, Salkić se požalio da eto i to pokazuje kakav je status Bošnjaka u Republici Srpskoj. Vagati pakao kroz koji svakodnevno prolaze bošnjački povratnici s neodobravanjem održavanja predizbornog skupa SDA u klimatiziranoj sali entitetskog parlamenta nije primjereno čak ni za političara Salkićevih moralnih gabarita. U svom ljigavom pokušaju da pred stranačkim kolegama nakratko odglumi velikog državnika usred Narodne skupštine RS, Salkić se očigledno žestoko preračunao, fol mu nije upalio – što bismo rekli mi u Sarajevu. Zašto, uostalom, Salkić svoje SDA-ovce nije okupio tamo gdje svakako godinama živi? A taj dvodecenijski političar, ako me sjećanje dobro služi, živi u Mjesnoj zajednici Slavinovići – Grad Tuzla? Koja nikad nije bila u Republici Srpskoj. Čiji je Salkić potpredsjednik. S adresom stanovanja u dubokom zaleđu Federacije BiH. U kojoj po svemu sudeći škole pohađaju Salkićeva djeca dok on, taj “gospodin član” najužeg rukovodstva SDA, djecu povratnika tjera da idu u škole bez bosanskog jezika i s ikonom svetog Save iznad školske table i njihovih dječijih života. 
“Vi znate zašto, mi znamo kako”. Tako glasi jedan od slogana Salkićeve stranke na ovim izborima. E baš zato je važno neprestano podsjećati na ulogu svih SDA-ovih ramiza i salkića u njihovoj foteljaškoj „borbi“ za one hrabre Bošnjake koji unatoč svemu Aneks 7 sporazuma iz Dejtona pokušavaju provesti na terenu i, za razliku od svog potpredsjednika koji im uporno krade glasove, zaista živjeti u Republici Srpskoj.