Dejan Kožul: Odliv mozaka

Kakva bi to Srbija bila bez Hrvatske ili kakva bi Hrvatska to bila bez Srbije? Nikakva. Eto kakva. U potpunosti bi izgubile smisao svog postojanja, mada je teško reći da smisao postoji i izvan tog konteksta. Olinjala, ostarjela i nemoćna Srbija, koja nije u stanju da spriječi i sopstveno osipanje, ima aspiracije prema drugim teritorijama i ostvarivanju svog davno izblijedelog sna o “velikoj Srbiji” samo u očima Hrvatske, a olinjala, ostarjela i nemoćna Hrvatska postaje velika oružana sila, pa čak i prijetnja samo u očima Srbije. I kako i zašto sad to mijenjati? Nema potrebe. Tim više čude onda reakcije onih koje zovemo “državni vrh” na budalaštine koje dolaze sa obje strane.

Teško je reći kad je sve počelo, ali svakako u vrijeme pred godišnjicu Oluje bolest metastazira.

“Srbija neće biti u Evropskoj uniji ako je uslov da bude poput Hrvatske koja rehabilituje fašizam i ustaštvo“, riječi su ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića nakon što je u Hrvatskoj prethodno ukinuta presuda Lojzeku Stepincu, zatim slavonskom cvijetu, Branimiru Glavašu, prethodno osuđenom za ratne zločine nad srpskim civilima u Osijeku 1991, a podignut je i spomenik Miri Barišiću, osuđenom za terorizam i ubojstvo jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj prošlog stoljeća.

No, no, no...Pa to svakako nije u redu, reći ćete i u pravu ste, barem vi koji tako mislite, no dajmo se malo vratiti na našeg Iveka.

“Uvek kada Srbija pokaže protivljenje rehabilitaciji fašizma i nacizma, nema odgovora osim pozivanja da je to jezik koji je bio prisutan u vreme velikosrpske agresije”, rekao je Dačić i sad opet, reći ćete vi, da je kad se spomenu Dačić, Vučić i Nikolić, poređenje sa periodom u “vreme velikosrpske agresije” gotovo pa neizbježno jer su i u to vrijeme, jednako kao i danas, bili nosioci politike Srbije i taj teret moraju nositi.

Ali nije problem samo u tome.

Dačićev SPS jeste proizišao iz Saveza komunista, mada bi preciznije bilo reći da je to zasluga njegovog političkog oca, Slobodana Miloševića. I kao takav često sebe, ali i Srbiju stavlja u poziciju, ne samo formalnog nasljednika partije koja je uveliko zaslužna za, na žalost kratkotrajno, protjerivanje fašizma i fašizama sa ovih naših prostora.

Kad kaže da Srbija ni neće u EU ako je uslov da bude poput Hrvatske koja “rehabilituje fašizam, nacizam i ustaštvo” onda Dačić ima pravo samo u ovom posljednjem. Ali sveto trojstvo u Srbiji nadomjestilo je četništvo jer, sjetimo se, Draža Mihailović odavno je zahvaćen procesom rehabilitacije i to uspješno, da je u toku i proces za rehabilitaciju Milana Nedića i tu neće biti kraj.

I onda Dačićev hrvatski kolega Miro Kovač kaže Srbiji da se okrene budućnosti jer Hrvatska je valjda to već učinila. Budućnost nosi novosti, a prošlost valjda neke pouke. Barem to tako biva u nekoj civilizaciji. Kod nas prošlost nosi novosti, a pouke?

Pouke nosi odnos prema naizgled malim stvarima. Tako se u sjeni svih ovih budalaština pojavila vijest da nakon šest godina postojanja časopis “Lice Ulice” po prvi puta neće izaći zbog nedostatka novca. Da pojasnimo ukratko. Riječ je o časopisu koji se bavim raznim društvenim, kulturnim, sportskim temama na jedan specifičan način, a koji prije svega kao ideju provlači inkluziju zanemarenih građana. Tako novinu prodaju uglavnom beskućnici, a od svakog prodatog broja pola novca ostaje njima.

Ova ideja postoji i u drugim većim gradovima Evrope i svuda je ona podržana i sistemski. Svuda, osim u Srbiji. Zašto? Pa, “Lice Ulice” se ne bavi Hrvatima i Hrvatskom onako kako smo navikli u javnom diskursu, “Lice Ulice” prezire nacionalizam, fašizam, nacizam, ustaštvo i četništvo, “Lice Ulice” vodi brigu o svima onima koji su i jednoj i drugoj državi bespotrebni jer se ne uklapaju u postojeći sistem vrijednosti.

A to je sistem koji bi upravo jedna socijalistička partija, da zaista drži do tog naziva, morala voditi računa bila ona u Srbiji, Hrvatskoj ili BiH. Kako to nije slučaj onda ćemo i narednih godina gledati i slušati još sličnih budalaština, a ovo je samo mali dio. Eno, u Bosanskom Šamcu su povratnici Hrvati zabranili otvaranje spomen sobe Zoranu Đinđiću, koji je tu rođen. Eno, Hrvatski časnički zbor Grada Splita pokreće krivičnu prijavu protiv pokretača inicijative potpisivanja isprike žrtvama Oluje itd, itd. dok neke budale malo ozbiljnije ne shvate ta prepucavanja i onda krećemo iz početka u novi krug pakla.

U to ime pokrijmo se ušima i čekajmo. Ili ćemo nešto uraditi po tom pitanju? Izbor je uvijek naš.