Recenzija "Smrt u Sarajevu" Danisa Tanovića: Naša stranka - THE MOVIE

Film bosanskohercegovačkog režisera Danisa Tanovića „Smrt u Sarajevu“ premijerno je prikazan u februaru u takmičarskom programu 66. filmskog festivala Berlinalea, a sada se može pogledati i u Bosni i Hercegovini gdje je svoju nacionalnu premijeru doživio sredinom maja u kinu Meeting point u Sarajevu. Film je na Berlinaleu nagrađen dvjema nagradama, Srebrenim medvjedom, te nagradom FIPRESCI.

Rađen je prema motivima dramskog teksta francuskog filozofa Bernarda-Henrija Levyja "Hotel Evropa", a u navodno glavnoj ulozi se našao francuski glumac Jacques Weber. Njegov lik, koji predstavlja samog  Webera, u filmu ipak je samo sporedna ulogu stranca koji je došao u Bosnu da održi govor povodom stote godišnjice atentata.

Jedan od motiva koji se proteže i ranijim Tanovićevim ostvarenjima je njegov stav o ulozi međunarodne zajednice i „stranaca“ u Bosni i Hercegovini koji je možda i najbolje dočaran i potpuno jasan, iako se ne moramo nužno složiti sa njegovom jednostranošću.

Dok je u Ničijoj zemlji uloga „stranaca“ prikazana i kritikovana u njihovoj ratnoj varijanti kroz paradno (ne)djelovanje međunarodne zajednice tokom rata, u ovom njegovom posljednjem filmu „stranci“ su prikazani kroz paradno sažaljevanje, nepoznavanje prilika i iskorištavanje ugleda koji „stranac“ ima zato što je stranac (sve Weber) i pripreme za večeru povodom stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata i pitanja kad će za nju leći novci od stranaca.

Bitno je napomenuti da se stiče dojam da se sporednom radnjom, koja se odvija u nižim dijelovima hotela, pokušalo staviti fokus na pojedinca i njegove probleme. Kažem pokušalo, jer ta radnja ostaje nedovršena portretirana lošim dijalozima među likovima i loše osmišljenim likovima koji se čine kao preslikani stereotipi iz stvarnog života, a i stvarno nedovršenom radnjom, jer film završava kada radnja u dnu hotela doživljava svoj vrhunac.

Sa jedne strane imamo stereotipe radnika hotela koji će štrajkovati zato što su tu neki „stranci“ i nije ih briga za poslovanje hotela, a na drugoj direktor koji se okreće kriminalcima, sa kojima i posluje, da suzbije štrajk da bi mogao platiti ratu banci koja mu stoji za vratom. Bankar će se naravno pojaviti u igri pokera zajedno sa glavnim krimosom i direktorom.

Njihovi životi i sva sporedna radnja ostaje netaknuta glavnom radnjom, koju je simbolično odvojio na krovu hotela od stvarnog odvijanja života na dnu. Međutim, upravo je tu srž problema cijelog filma. Nije stvorena veza između života i ideologije. Ko na koga utiče, kako nastaje i zbog čega. Ideologija je po Tanoviću tu, pojavila se i suprostaviće joj drugu ideologiju koju on smatra ispravnom.

Od svog objavljivanja, film upravo plijeni pažnju domaće javnosti zbog tematiziranja interpretacija historijskih događaja iz različitih uglova gledanja svojstvene srpskoj, bošnjačkoj i nečega što bi mogli nazvati„pomirljiva“ strana, te novinarke (Vedrana) koja je prikazana kao predstavnica građanske/bosanske strane koju Tanović suprostavlja kao moralno ispravan narativ nacionalnom.

Ono što ustvari dobijete filmom nije ništa novo, nikakva kritična recepcija tih interpretacija već samo površne realizacije različitih stereotipa. Pitanje koje sebi treba Tanović postaviti je šta se time htjelo postići?

Slušaćete prvo priču lika sa majicom avnojevskog zasjedanja,  koji ponosno nabraja informacije o spomenicima na Principovom mostu i koji bi „pomirljivo“ spojio obnovu  austrijskog spomenika „umorstvu“ nadvojvode i nadvojvotkinje sa obnovom spomenika „heroju“ Principu, kao simbolu mirenja dvaju suprostavljena narativa i nikad jasnom stavu prema bilo kakvom događaju kod nas. On nema jasno mišljenje o Gavrilu.

Slijediće ga Bošnjak za kojega je velikosrpska ideja stara hiljadu godina i koja se začinje svaki put u utrobi svake srpske majke. Za njega je Gavrilo zločinac i terorista.

Srbin ogrižen u opravdavanju zločina svog naroda i spremnosti ka činjenju novih zbog iluzornih ideala. Takvav je jer je sa sela, o čemu će nam sam reći nešto, ali će nam to dodatno dočarati i plastična kesa koju je ponio, lomljenje oraha koje ima sa sobom i prijetnja pištoljem, neizostavnim elementom stereotipa srpstva. Gavrilo je heroj i oslobodilac po njemu.

I na kraju kao toboži spasilac u cijeloj situaciji nastupa Vedrana, odnosno Tanović, koja se suprostavlja Srbinu, ali umjesto kritičnog stava opet samo donosi svoju verziju cijele priče bez većeg objašnjenja, kao što je taj da su rat počeli Srbi, bijesni i mahniti radi svojih luđačkih ideala, zločine u manjoj mjeri činili su i Bošnjaci, kao pomirljiv elemenat, te da su svi iz Bosne Bosanci. Na sve to će se dodati da je Gavrilo samo „naivan dječak“, te će se seksualnom tenzijom između Srbina i nje, nastale kad se slože da se stranci slade njihovom svađom, završiti cijela rasprava.

Je li stvarno time rješeno pitanje ideologija u BiH? Je li to sve čime se ideologija bavi?

O tome je li Gavrilo „heroj“ ili „zločinac“, ili pak nešto treće, o karakteru rata, ko ga je počeo i zbog čega naići ćemo samo na površne odgovore. Cjelokupna tematika historijskih okolnosti, anarhizma i „mode“ atentata i ličnog terorizma koji je vladao pred Prvi svjetski rat ostaje potpuno po strani. Da li „stranci“ predstavljaju jedinstven interes ili mnoštvo različitih sukobljenih interesa, ni traga. Jesu li ratovi na našim prostorima započeti radi krvoločnosti određenih naroda ili iza toga stoje stvarni i opipljivi materijalni interesi određene grupacije naroda, ni traga. Je li sve povezano međusobno, nećemo saznati. Šta nam se, zapravo hoće poručiti tom hotelskom prispodobom? Da se intelektualci bave sporednim stvarima dok ekonomija propada? Da se gradi previše vjerskih objekata umjesto fabrika? Ako je Tanović htio umjetnički dočarati ono što će vam reći svaki slučajni prolaznik, penzioner ili prosječan gledalac informativnih emisija koji se javlja u program, onda je uspio u prenošenju tih misli, dok je umjetnički dio potpuno zakazao. A i politička poruka je besmislena. Kako usvajanje građanskog narativa „svi smo mi Bosanci“ može proizvesti boljitak, nećemo saznati.

„Smrt u Sarajevu“, najavljivan kao nastavak „Ničije zemlje“, nije opravdao svoja očekivanja. Loša gluma, loši dijalozi i loš scenarij samo su neki od popratnih epiteta koje bi se mogli zakačiti ovom ostvarenju, ali koji i nisu toliko presudni u doživljaju djela koliko je to izostanak jedne konzistentne misli ili poruke filma, koju ovaj film očajno pokušava imati.