'Nisam nikom ništa spominjao, čak ni porodici nisam imao srca reći da će ostat bez svog sina'
Imam 18 godina, nadaren učenik, završavam srednju školu i za sve moje vršnjake i prijatelje dolazi odluka koja će im promjenit život, upis na fakultet. Ali ne i za mene, prije mjesec dana sam otišao kod dermatologa na pregled zbog čudne izrasline na leđima, uspostavilo se da imam maligni tumor, koji se brzo raširio i ne zna se koliko ću još živjet. Nisam nikom ništa spominjao, čak ni obitelji nisam imao srca reći da će ostat bez svog sina. Počinjem gubiti nadu za sve,kad sam u društvu s prijateljima želim što bolje iskoristit vrijeme. Budem im naporan i dosadan pa mi govore da se maknem da ih iritiram, da sam se previše promjenio u zadnje vrijeme. Svakim danom djelić mene pomalo umire, dao bih sve da me shvate, da me samo zagrle i ne puštaju. Otac mi doma ludi da svi znaju gdje će na fakultet i da znaju što će u životu, da ću samo ja postat propalica. U meni se bore dvije strane ali ova samozatajna prevladava. Završni udarac mi je bio kad je cura rekla da sam previše smršao i otišla.