Naša šahovnica

Aktuelno
Naša šahovnica
Zbog čega, onda ne bi bilo lakše, suzbiti ovu manipulaciju i prihvatiti da su svi simboli konstitutivnih naroda, ujedno i naši simboli, bez obzira radi li se o šahovnici, srpskoj trobojci ili zastavi sa ljiljanima, kao i to da su vjerski simboli koji su dio tradicija bosanskohercegovačkih naroda, također, u određenoj mjeri naši, jer su temelj našeg identiteta pripadnosti komplikovanoj i podijeljenoj državi?

Šokantno! Na brdu iznad Mostara, ukazao se hrvatski grb. Stanovita grupa mladih entuzijasta valjala je svu noć kamenčuge po hercegovačkom kršu i bojila ih u crveno i bijelo, e da bi ujutro neartikulisano urlali nešto poput: “Herceg-Bosno volim te!” Nastupile su očekivane reakcije na društvenim mrežama: psovanje ustaških i povratno balijskih majki. Da ko to smije brda bojati u šahovnice u BiH i suprotno, da ko smije Hrvatima zabraniti ono što su njihova obilježja. Nesumnjivo je bilo da je cjelokupni performans bio provokacija i zapišavanje terena zapadnog Mostara, posebno u vrijeme kada HDZ i SDA pregovaraju kako, konačno, raspodijeliti zone utjecaja u hercegovačkoj prijestolnici. 
Međutim, mora li se to, pod obavezno, tako shvatiti? Ruku na srce, BiH je zemlja provokacija i provokatora. Inati se i provocira etničkim obilježjima, vjerskim objektima i simbolima, ratnim spomenicima, zastavama, imenima ulica. 

Ako izuzmemo reprezentativni križ nad Mostarom i najnoviju šahovnicu, ne bi bilo zgoreg napomenuti da se u Sarajevo, iz pravca Vraca, ulazi prolazeći pored spomen ploče Ratku Mladiću i “samoorganizovanom narodu”, koji je ovaj samo organizovao, da je kičasti spomenik poginulim borcima VRS-a pozicioniran nedaleko od banjalučke Ferhadije, koju okružuju ulice Kralja Petra I Karađorđevića i patrijarha Makarija Sokolovića (koji je doduše bio u srodstvu sa graditeljem Ferhat pašom Sokolovićem), zatim i to da se Saborna pravoslavna crkva u Sarajevu, sasvim slučajno, nalazi na Trgu Alije Izetbegovića, da su pred njom, opet, sasvim slučajno, uzdignute ratne zastave ARBiH i to u sklopu spomenika u čast postrojavanja nekakve policijske jedinice, da se crkva nalazi u ulici Zelenih beretki. 

Naravno, ne može se zaobići ni nedavno otvoreni studentski dom na Palama nazvan po presuđenom ratnom zločincu Radovanu Kardžiću, kao ni institucije i ulice nazvane po kontroverznim ličnostima iz Drugog svjetskog rata kao što su Mustafa Busuladžić ili Alija Nametak. Sličnih primijera je i previše da bi stali u kratak tekst…

Pa ipak, kada izuzmemo ratne zločince, čija bi imena, svakako, valjalo konsnezusom ukloniti iz javnog prostra, ostaje nam, jako mnogo, naizgled, suprostavljene simbolike. Ili baš nije tako? Ukoliko je važećim Ustavom BiH zagarantovana ravnopravnost konstitutivnih naroda, onda su, jednim slobodnijim tumačenjem tog ustava i prihvaćeni simboli tih naroda, ujedno i simboli Bosne i Hercegovine. 

Problem je u tome, što isticanje tih simbola i dalje predstavlja senzaciju, kako za one koji ih postavljaju, tako i za one za koje su postavljeni. Ne zaboravimo legendarni video Mirze Hatića u, sav razdragan, objašnjava kako je i zašto srušio improvizirani krst na Zlatištu iznad Sarajeva i to, sasvim slučajno, u predizborno vrijeme, kada su i podizanje i rušenje istog, sasvim sigurno, obezbjedili, dovoljan broj glasova histerično uplašenih građanskih botova.

Zbog čega, onda ne bi bilo lakše, suzbiti ovu manipulaciju i prihvatiti da su svi simboli konstitutivnih naroda, ujedno i naši simboli, bez obzira radi li se o šahovnici, srpskoj trobojci ili zastavi sa ljiljanima, kao i  to da su vjerski simboli koji su dio tradicija bosanskohercegovačkih naroda, također, u određenoj mjeri naši, jer su temelj našeg identiteta pripadnosti komplikovanoj i podijeljenoj državi? Slično je i sa mnogim od bh znamenitih istorijskih ličnosti za koje moramo prihvatiti da je bilo sasvim prirodno da su se nalazili na različitim stranama istorije, ali da su kao takvi idealni simbolički “reprezenti” naše zemlje. 

Ne ulazeći sada u raspravu o istorijatu određenih etničkih simbola, jasno je da su oni danas, kakvi su da su i odakle potiču, masovno prihvaćena obilježja i da ih kao takve treba uvažavati. I ne samo to. Oni, svi skupa, bi, pri isticanju, morali predstavljati ne incidente, već našu dosadnu svakodnevnicu. Prema tome, kada sljedeći put neka grupa ćelavih redneka, umjesto u kafani sa djevojkama, noć provede na hladnoći, valjajući krševite klade, ne bi li napravili šahovnicu, četiri ocila, polumjesec ili nešto slično, onda to ne treba medijski predstavljati na način da su učinili nešto strašno, provokativno i protivdržavno. Oni i priželjkuju takvu reakciju da bi ispalo da jesu. A zapravo nis.. U pitanju je, najverovatnije, grdna nejebica.

Novo