''Kad me više ne bude'': Priča o ocu koji je na samrti sinu ostavio pisma
Inspirativna priča o ocu koji je umro mlad i ostavio sinu kutiju s pismima da ga vode kroz život rasplakala je mnoge. Neki su priznali kako sad više cijene trenutke provedene s porodicom.
Nevjerovatna dirljiva priča "Kad me više ne bude" autora Rafaela Zoehlera koju je prenio portal Bright Side rasplakala je mnoge ljude i inspirisala ih da učine nešto posebno za svoje bližnje, kao i da još više cijene porodicu i trenutke provedene s njima.
"Smrt je uvijek iznenađenje. Niko je ne očekuje. Nikad nismo spremni i nikad nije pravo vrijeme za to. Tako je bilo i s mojim ocem. Njegova smrt bila je neočekivana. Otišao je u dobu od 27 godina. Bio je mlad, ali rak ne bira svoje žrtve. Imao sam tada osam i po godina, bio sam dovoljno star da mi nedostaje cijelog života. Da je prije umro, ne bih imao uspomene na njega. Osjećao bi se bolje, ali ne bih imao oca u svom životu.
Sjećam ga se kako je bio društven i zabavan. Poljubio me u čelo prije spavanja i pričao mi viceve da se osjećam bolje. On mi nikad nije rekao da će umrijeti, čak ni dok je ležao u bolničkom krevetu prikačen na razne cjevčice. Pravio je planove za narednih godinu dana, iako je znao da neće poživjeti ni naredni mjesec. Govorio je kako ćemo sljedeće godine ići na pecanje, kako ćemo putovati i posjetiti mjesta na kojima nikada nismo bili. Govorio je kako će sljedeća godina biti nevjerovatna. Živjeli smo isti san. Zasmijavao me je do samog kraja.
I odjednom, sljedeće godina je završila prije nego što je počela. Majka me je pokupila u školi i otišli smo u bolnicu. Ljekari su nam saopštili vijest bez puno osjećanja. Moja majka je plakala, a ja sam osjetio kao da me je neko udario. Mrzeo sam tog trena tatu, osjećao sam se kao da me izdao. Vrištao sam od bijesa u bolnici sve dok nisam shvatio da mog tate zaista više nema.
S kutijom ispod ruke do mene je došla medicinska sestra. Kutija je bila puna zatvorenih koverti s napisanim rečenicama tamo gdje bi trebalo da stoji adresa. Nisam mogao da shvatim šta se događa. Onda je sestra izvadila jedno pismo iz kutije i dala mi ga. Rekla je:
- Tvoj otac me je zamolio da predam ova pisma. Proveo je cijelu nedjelju pišući ih i želi da ih pročitaš. Budi jak.
Na koverti je pisalo "Kad me više ne bude". Otvorio sam je.
"Sine, ako ovo čitaš to znači da sam ja mrtav. Žao mi je. Znao sam da ću umrijeti. Nisam ti ništa govorio jer nisam želio da gledam kako plačeš. Mislim da čovjek na samrti ima pravo da bude pomalo sebičan. Pa, kao što vidiš, još uvijek imam puno toga što mogu da te naučim. Uostalom, još puno toga ne znaš. Zato sam ti napisao ova pisma, a ti ih otvori u pravim trenucima, u redu? To je naš dogovor.
Volim te. Brini o mami jer ti si sad glava kuće.
Tvoj tata.
PS: nisam pisao pisma tvojoj mami. Ona je dobila moj auto."
Prestao sam da plačem dok sam gledao njegov loš rukopis. Pismo me nekako umirilo. Nasmijao sam se. Ta kutija mi je postala najvažnija stvar na svijetu. Rekao sam mami da je ne otvara. Ta pisma su bila moja i nisam želio da ih iko drugi čita. Od tada je prošlo sedam godina. Moja mama je imala nekoliko momaka i nisam imao ništa protiv njih, ali ovaj posljednji mi se nije svidio. Nije imao poštovanja prema njoj. Zaslužila je nešto mnogo bolje od čovjeka koga je upoznala u baru.
Dobio sam šamar od nje nakon što sam joj to rekao i tad sam se sjetio tatinih pisama. Pronašao sam kovertu na kojoj je pisalo " Otvori kada budeš imao najgoru svađu s mamom". Odlučio sam da ga otvorim.
"Sad joj se izvini.
Ne znam oko čega ste se posvađali i ko je u pravu. Ali znam tvoju majku. Dakle, ponizno izvinjenje je najbolji način da to riješite. Govorim o izvinjenju na koljenima.
Ona je tvoja majka, dijete. Ona te voli više od bilo čega na svijetu. Znaš li ti šta je sve prošla dok te rađala samo zato što joj je neko rekao da će to biti bolje za tebe? Jesi li ikad vidio ženu dok rađa? Treba li ti veći dokaz o njenoj ljubavi od toga?
Izvini se. Ona će ti oprostiti.
Volim te! Tata"
Njegove riječi snažno su uticale na mene. Odjurio sam do majčine sobe. Plakao sam. Pogledala me i video sam kako i ona plače. Sjećam se da je povikala
- Šta sad hoćeš?
Prišao sam joj i zagrlio je. Zagrlila je i ona mene. Oboje smo stajali u tišini. Nekoliko trenutaka kasnije smo se smijali i pričali o tati, o njegovim neobičnim navikama. Na primjer, jeo je salamu s jagodama.
Nije prošlo mnogo vremena i došao je red na novo, prigodno pismo. Na koverti je pisalo: "Kad izgubiš nevinost".
"Čestitam sine.
Ne brini, s vremenom će biti bolje. Uvijek je bez veze prvi put. Meni se to dogodilo s vrlo ružnom ženom... koja je uz to bila prostitutka.
Sad se najviše bojim da češ pitati svoju majku šta je to djevičanstvo, nakon što pročitaš ovo pismo.
Volim te, tata."
Moj otac me pratio kroz cijeli život. Bio je sa mnom iako nije bio uz mene. Njegove riječi uradile su ono što niko drugi ne bi mogao. Davale su mi snage da prebrodim važne trenutke u životu. On uvijek nađe način da mi vrati osmijeh na lice. Pismo na kojem je pisalo" Kad se oženiš" jako me dirnulo, a najviše ono na kojem je pisao "Kad postaneš otac". Najbolnije mi je bilo pismo "Kad tvoja majka umre". U njemu je samo napisao "Ona je sad moja".
Držao sam se dogovora s ocem i nikad nisam otvorio nijedno pismo prije nego je došlo vrijeme za to. Ostalo je posljednje "Kad dođe tvoje vruheme za umranje". Ja sad imam 85 godina i ležim u bolničkom krevetu. Bilo mi je teško da otvorim taj koverat jer ne želim da vjerujem da je kraj blizu. Ipak, sve nas to čeka.
Duboko sam udahnuo i počeo da čitam.
"Pozdrav, sine. Nadam se da si sada starac.
Znaš, ovo pismo mi je bilo najlakše da napišem i napisao sam ga prvo. To pismo me je oslobodilo bola što ću te izgubiti. Mislim da naš um postaje bistriji kada smo blizu kraja. Lakše je govoriti o tome.
U mojim posljednjim danima razmišljao sam o životu koji sam imao. Život mi je bio kratak, ali vrlo srećan. Bio sam tvoj otac i muž tvoje majke. Šta bih još mogao da tražim? To mi je dalo mir. Sada ti učiniti isto.
Moj savjet ti je: ne moraš da se bojiš
PS: Nedostaješ mi"
Ova priča uzburkala je web. Objavili su je mnogi portali, a mnogo ljudi je požejlelo da sazna o kome se radi, da li je taj čovek još živ, itd. Tada se javio autor i rekao kako se ne radi o stvarnom slučaju već je to plod njegove mašte. Odnosno, u jednom trenutku je dobio ideju i inspiraciju da to napiše dok je gledao svog 9-godišnjeg sina.
Prošlo mu je kroz glavu "šta bi bilo s njim da mi se nešto dogodi?". Zapravo je mnogima dao ideju kako da ostanu prisutni u životima svojih bližnjih i u trenucima kad ih više ne bude. Puno ljudi je plakalo dok je čitalo ovu dirljivu priču, prenosi Informer.