Ne treba se bojati jake, već slabe Rusije
Svake godine, brojne svjetske ličnosti zadužene za bezbjednost okupljaju se u Njemačkoj na godišnjoj Munich Security Conference. Forum se održava godinama, ali ove godine, tokom nesvakidašnje toplog vikenda za ovo doba godine, najupečatljivji govor bio je onaj o hladnoći: kao onoj u Hladnom ratu, koji je održao ruski premijer Dimitrij Medvedv. Većina se Medvedeva sjeća kao bivšeg ruskog predsjednika, koji je Rusku Federaciju vodio na mnogo kongenijalniji način nego sadašnji predsjednik Vladimir Putin.
Očigledno je bio na misiji na kojoj je Zapadu (Europa, SAD, NATO) trebao obezbijediti pogled iz Moskve. U svom dugom i pomalo razbacanom govoru: njegova ključna izjava je zapravo bila poprilično neskladna: nalazimo se u novom Hladnom ratu, a ova godina, 2016, podjestila ga je na 1962. godinu (iako tada još nije bio ni rođen). Za one kojima treba brzi podsjetnik, 1962. je bila godina Kubanske raketne krize, kada se cijeli svijet nalazio na rubu nuklearnog rata. Teško bi se mogla nazvati utješnom uspomenom za bezbjednosnu konferenciju.
Ove godine u Minhenu, mnogi ruski prijatelji i kolege su spremno izjavljivali da ''ono što on zapravo misli je to da trebamo biti oprezni kako ne bismo završili u Hladnom ratu.'' Drugim riječima, to je prijateljsko upozorenje da ukoliko nastavimo uvoditi sankcije protiv Rusije zbog njenih ilegalnih invazija na Ukrajinu i napadno pripajanje Krima. Uz svo dužno poštovanje, većina ne-Rusa nisu čuli pomirljiv ton; umjesto toga, čuli su neprikrivenu prijetnju. Krenimo s provjerom stvarnosti: ne nalazimo se u novom Hladnom ratu. Dovoljno sam star da se sjećam Hladnog rata: uključivao je milione trupa na području Fulda Gapa u Europi, spremne da napadnu jedna drugu; dvije ogromne borbene flote koje su lovile jedna drugu diljem svijeta u masovnom Lovu na crveni oktobar; te nekoliko ogromnih nuklearnih arsenala spremnih da unište svijet. Zapravo, nije bilo nikakvog dijaloga ili kooperacije između Sovjetske Unije i NATO-vih saveznika. Srećom, ne nalazimo se u istom razdoblju.
Ali, budimo realistični u procjeni moskovske poruke u Minhenu: ovo je režim uzrokovan značajnim unutrašnjim ekonomskim pritiskom, koji je rezultirao niskim cijenama nafte i sankcijama. Zajedno s problemima demografije, značajnim problemima s alkoholom i drogom, opadanju standarda života, te nedostatkom transparentne demokratije, Rusija se suočava s brojim izazovima- iako se nedavno dogodilo nekoliko skromnih napredaka u smislu demografije. Ne trebamo se bojati ruske snage, već ruske slabosti- jer i dalje posjeduju moćnu vojsku, volju da je koriste, te preko 7,000 nuklearKI (koje povremeno spominju, kako bi nas podsjetili na njihovo posjedovanje).
Iako, noći ne trebamo providiti budni, misleći o Rusiji, ipak, mi u SAD-u trebamo biti zabrinuti zbog Europe i centrifuginalnih sila koje neumoljivo raskidaju naše najbliže veze s saveznicima diljem svijeta. Slaba i slomljena Europska unija je obiljna geopolitička prepreka za SAD. Pitanje glasi, pored trenutne ruske slabosti i govora o Hladnom ratu, zajedno s europskom uzrujanošću i desegregacijom, koji je put najbolji za SAD?
Prije svega, potrebno je ojačati NATO. On je temelj sigurnosti Europe, bez obzira na iskušenja i probleme. Jačanje podrazumijeva prihvaćanje 29-tog člana, male i voljne Crne Gore koja se nalazi na jugoistoku Europe, na ljetnom samitu u Varšavi. Također podrazumijeva i konstantno naglašavanje europskim partnerima da moraju provesti NATO-ov određeni minimum odbrane odražavajući puna 2 procenta GDP- samo pet NATO nacija danas ispunjava taj cilj; snažno odgovoriti ruskim zračnim i pomorskim silama na NATO-vim teritorijama; sprovesti realistične vježbe odbrane, posebno na Baltiku; te postaviti na položaj ranije postavljene sile umjesto zračnih sila za postrojavanje na području Poljske.
Washington također često treba slati svoje lidere u Europu, kako bi učvrstili jak osjećaj saveznosti i ponovno uvjeriti ovaj kontinent koji je trenutno jako uznemiren gledajući ruske akcije u Gruziji, Moldaviji i Ukrajini. Vrhunski američki vojni profesionalci trebaju biti angažovani na poslovima u europskim vojnim komandama. Washington također neprestano mora izažavati nadu da će Velika Britanija ipak ostati dio Europske Unije. Mi želimo ujedinjenu Europu koja može stajati rame uz rame s Sjedinjenim američkim državama u svijetu. Naposlijetku, Europa ima 500 miliona građana i GDP veći od onog koji ima SAD: Europa nam je potrebna kao dosljedan i ujedinjen partner. Ovo zasigurno ima uvjeravajući efekat, ali još bitnije, također ima i zastrašujući efekat na bilo kakav daljnji ruski avanturizam.
Treće, zajedno s našim eurospkim kolegama moramo ulagati u ''cyber'' svijet. Ovo podrazumijeva ne samo rad na mjerama cyber odbrane, već i razmišljanje kroz privatno-javne kooperativne mjere kako bi bili sigurni da na pravi način možemo zaštititi privatnost, ali i dalje obezbijediti mogućnost korištenja Interneta. S Sjedinjenim Američkim Dražavama i Europom u saveznosti nad ključnim problemima, imamo mnogo bolju šansu da zaštitimo sebe i osiguramo da Internet i dalje bude široko rasprostranjen s pravim nivoima zaštite.
Na koncu, jako je važno otvoriti mogućnosti komunikacije s Kremlinom. Mnogo dijaloga, posebno vojnog-s-vojnim, može pomoći u smanjivanju šansi nenamjernog sudara ili incidenata u zraku. Vođe poput državnog sekretara Johna Kerryja i ministra inozemnih poslova Sergeja Lavrova i dalje trebaju održavati svoje bliske, osobne odnose. Nema potrebe za ponovnim spoticanjem o Hladni rat od kojeg niko neće imati koristi.
Na konferenciji u Minhenu prošlog vikenda, jedan frustrirani Rus je ministra inozemnih poslova Poljske upitao, ''pa, koji je naš dio Europe?'' implicirajući da je veći dio bivše ruske zone utjecaja postao dio NATO-a i Europske unije. Bez puno premišljanja, poljski ministar je odgovorio, jednostavno, ''vaš dio Europe je... Rusija.'' Niko iz NATO-A ili Sjedinjenih Američkih Država se ne želi nametati Rusiji; naše kolege iz Moskve trebaju pustiti druge nacije Europe da donose svoje vlastite odluke. Ovo je najbolji način kako bi se izbjegao Hladni rat.
Prevela: Nadina Kruhović (Novi.ba)