Zatvorili su osam ljudi u staklenu kupolu na dvije godine, a onda je počeo nestajati kisik
U jesen 1991. godine, u pustinji Arizone, započeo je jedan od najneobičnijih naučnih eksperimenata 20. stoljeća. Osam osoba dobrovoljno je pristalo da dvije godine provede unutar ogromnog, hermetički zatvorenog kompleksa nazvanog Biosfera 2.
Kreatori ovog nesvakidašnjeg projekta željeli su izgraditi minijaturnu verziju planete Zemlje i provjeriti može li čovjek opstati u potpuno zatvorenom ekosistemu, bez ikakve pomoći iz vanjskog svijeta.
Ispod ogromnih staklenih konstrukcija, koje su se prostirale na površini većoj od tri hektara, nalazilo se nekoliko različitih prirodnih područja: tropska džungla, dio okeana s koralnim grebenom, šuma mangrova, savana, pustinja i malo poljoprivredno imanje. Učesnici eksperimenta sami su uzgajali hranu i morali su se oslanjati isključivo na resurse koje je proizvodio zatvoreni sistem.
Cijeli projekat djelovao je poput naučne fantastike koja je postala stvarnost. Mnogi su ga smatrali svojevrsnom pripremom za buduće svemirske kolonije. Ideja je bila jednostavna: ako čovječanstvo jednog dana odluči otputovati na Mars, zatvoreni ekosistemi mogli bi biti jedan od rijetkih načina da ljudi tamo prežive.
Prvih nekoliko mjeseci sve je funkcionisalo relativno dobro, bez većih problema. Međutim, izolirani stanovnici ubrzo su počeli primjećivati neobične simptome. Sve su se brže umarali, teže podnosili fizički napor i sve češće osjećali nedostatak zraka.
Njihovo zdravstveno stanje počelo se pogoršavati, a detaljne analize potvrdile su zabrinjavajuće sumnje stručnjaka – nivo kisika unutar staklenog kompleksa počeo je nezaustavljivo opadati.
Na početku eksperimenta udio kisika iznosio je oko 21 posto, približno koliko ga ima i u Zemljinoj atmosferi. Ipak, ta vrijednost ubrzo je počela padati, da bi dostigla alarmantnih 14 posto. Takvi uslovi za čovjeka su uporedivi s boravkom na nadmorskoj visini od oko 4.000 metara.
Najveća misterija i skriveni uzroci
Najveća zagonetka eksperimenta krila se u nečemu što naučnicima u početku nije imalo logično objašnjenje. Ako količina kisika drastično opada, očekivalo bi se da raste nivo ugljendioksida. Međutim, u Biosferi 2 to se nije dešavalo u očekivanim razmjerama.
Stvarao se dojam kao da dio zraka jednostavno nestaje bez traga.
Prema riječima učesnika projekta, misterija je ostala neriješena duže od godinu dana. Ipak, konačno objašnjenje pokazalo se prilično neočekivanim. Jedan od glavnih uzroka bilo je – obično tlo.
Za poljoprivredne površine korištena je izuzetno plodna zemlja, bogata organskim materijama. Milijarde sitnih mikroorganizama aktivno su razgrađivale tu organsku materiju, pri čemu su trošile kisik mnogo brže nego što su projektanti predvidjeli.
Biljke unutar kompleksa nisu uspijevale nadoknaditi taj gubitak kisika procesom fotosinteze. Međutim, to je objasnilo samo dio problema. Drugi važan faktor bio je beton.
Velike količine građevinskih materijala unutar kompleksa nastavile su hemijski reagovati s okolinom. Tokom procesa očvršćavanja beton je vezivao ugljendioksid i pretvarao ga u karbonate.
Tako je dolazilo do neobičnog procesa: mikroorganizmi u zemlji trošili su kisik i proizvodili ugljendioksid, a zatim je taj gas postepeno nestajao jer ga je apsorbirao beton.
Kršenje pravila kako bi se spasio eksperiment
Kada je situacija postala ozbiljna, rukovodioci projekta morali su hitno reagovati. Kako bi spriječili dodatno ugrožavanje zdravlja iscrpljenih učesnika, u kompleks su počeli upumpavati kisik iz vanjskog svijeta.
Time je narušena osnovna ideja eksperimenta – potpuna autonomnost zatvorenog sistema. Ipak, to je bio jedini način da se projekt nastavi i privede kraju.
Uprkos brojnim poteškoćama i nepredvidivim uslovima, prva grupa učesnika izdržala je predviđene dvije godine. Kompleks su napustili u septembru 1993. godine.
Druga planirana misija započela je godinu kasnije, ali je trajala svega nekoliko mjeseci. Eksperiment je prekinut zbog unutrašnjih sukoba i promjene kompletnog rukovodstva.
Danas je kompleks u vlasništvu Univerziteta Arizona i koristi se kao istraživački centar u kojem se proučavaju klimatske promjene i ekologija zatvorenih prostora.
Na kraju se pokazalo da je stvaranje vještačkog svijeta mnogo složenije nego što su naučnici prvobitno zamišljali. Čak i kada se čini da je svaki detalj pod kontrolom, priroda može iznenaditi na načine koje je teško predvidjeti.