U Boeing 727 ukrcalo se i 2000 lastavica: Kako su spasili hiljade ptica

Kada su ljudi spasili stotine hiljada lastavica: Nevjerovatna priča iz jeseni 1974. godine

U jesen 1974. godine u pojedinim dijelovima Evrope s neba su počele padati ptice. Mnoge su već bile mrtve, dok su se druge jedva držale na nogama. Spas za stotine hiljada iscrpljenih lastavica stigao je od ljudi. Ornitolozi, poljoprivrednici, radnici, volonteri i velike prijevozničke kompanije udružili su snage kako bi pomogli pticama da prežive iznenadni talas hladnoće. Jedni su ih skupljali s tla, drugi im otvarali vrata toplih prostorija, a treći ih hranili i prevozili prema toplijim krajevima.

Sve je počelo krajem septembra 1974. godine, kada su u dijelovima srednje Evrope, posebno u područjima oko Alpa u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj, temperature naglo pale. Ptice selice, među kojima su prednjačile lastavice i čiopе, ostale su bez hrane i snage za nastavak putovanja prema jugu. Umjesto da pređu Alpe i nastave selidbu, bile su prisiljene čekati povoljnije vremenske prilike koje nikako nisu dolazile.

Prema retrospektivi meteorološke redakcije švicarskog javnog servisa SRF, krajem septembra počelo je hladno i vlažno razdoblje koje je potrajalo čak sedam sedmica. Ptice su čekale priliku za nastavak puta, ali vremenski uslovi nisu se popravljali. Početkom oktobra situacija je postala kritična, pa je Švicarski ornitološki institut u Sempachu pokrenuo veliku akciju spašavanja.

Udruženja za zaštitu ptica i životinja, zajedno s lokalnim stanovništvom, prikupljala su iscrpljene ptice i donosila ih na sabirna mjesta. Odatle su ih slali prema Ticinu, švicarskom području južno od Alpa, a potom i dalje prema Sredozemlju.

Za lastavice takav zastoj nije značio samo neugodno čekanje. One hranu love u letu i zavise od kukaca koje pronalaze u zraku. Kada danima pada kiša i temperature se spuste, potraga za hranom postaje sve teža, upravo u trenutku kada su im potrebne velike količine energije za nastavak dugog putovanja.

Ornitolog Livio Rey iz Sempacha objasnio je za švicarski portal Watson da lastavice ne stvaraju velike masne zalihe poput nekih drugih ptica selica, već moraju neprestano pronalaziti hranu. Kiša im dodatno otežava let jer im kvasi perje, koje tada slabije zadržava toplinu. Glad, vlaga i gubitak tjelesne topline tako su se međusobno pojačavali. Iscrpljene ptice počele su se okupljati na prozorima i električnim žicama, bez dovoljno snage da nastave put.

Akcije spašavanja pokrenute su širom alpskog područja, od Švicarske preko Austrije do Njemačke. Kako je ranije izvijestio njemački javni servis WDR, aktivista Rolf Gogné iz okolice Hanaua među prvima je prepoznao razmjere katastrofe i okupio ljude spremne pomoći.

Poljoprivrednici su volonterima javljali da se lastavice okupljaju u štalama. Umjesto da nastave selidbu, ptice su ostajale bez hrane i ugibale. Ubrzo su se uključile i velike prijevozničke kompanije, koje su ponudile prijevoz ptica prema toplijim područjima. Avioni su polijetali iz Frankfurta, okolice Stuttgarta i drugih njemačkih gradova, dok su neke grupe preko Alpa putovale vozom.

Prema pojedinim procjenama, uz lokalne akcije spašavanja, na taj način prevezeno je oko dva miliona lastavica. Cilj je bio da se iscrpljene ptice prebace u područja gdje će ponovo moći pronaći hranu, povratiti snagu i nastaviti put prema svojim zimovalištima.

Među svjedočanstvima iz tog vremena posebno se izdvaja priča Guida Viela, stanovnika švicarskog kantona Aargau, koji se pola stoljeća kasnije za SRF prisjetio kako su iscrpljene lastavice padale na tlo, a mnoge ubrzo ugibale. On i njegovi prijatelji skupljali su preživjele ptice i brinuli o njima tokom noći.

Na radnom mjestu u lokalnoj istraživačkoj ustanovi postavio je uzice na kojima su ptice sjedile zbijene jedna uz drugu. Hranio ih je pincetom, usitnjenim mesom i posebnim pripravkom koji im je trebao vratiti snagu. Mnoge su bile toliko izgladnjele da bi otvarale kljunove čim bi ugledale njegovu ruku s hranom. Viel nije znao tačno koliko je ptica prošlo kroz njegove ruke i ruke drugih volontera, ali je vjerovao da su zajedno pomogli hiljadama njih.

Sličnu priču sačuvala je i Theres Gaber, čije je sjećanje objavljeno u listu Anzeiger von Saanen. Imala je deset godina, a dio događaja rekonstruisala je iz očevih priča.

Lastavice su se okupljale oko elektrane Sanetsch u Švicarskoj, privučene toplinom. Kada su radnici otvorili vrata turbinske dvorane, ptice su uletjele unutra i zaposjele dizalicu, kablove i izbočine. Čak ih ni snažna buka postrojenja nije otjerala iz privremenog utočišta.

Ubrzo su stigli pomagači s baterijskim lampama. Jedan od njih penjao se na dizalicu, hvatao ptice i spuštao ih u košarici pričvršćenoj za uže, dok su ih drugi smještali u pripremljene kutije. Theres se sjećala kutija ostavljenih na stepeništu i zabrane da ih otvara. Znatiželja je morala ustupiti mjesto miru koji je bio neophodan iscrpljenim životinjama.

Velika evropska akcija spašavanja sastojala se od mnoštva takvih, naizgled malih intervencija. Neko je imao toplu prostoriju, neko automobil, a neko nekoliko slobodnih sati. Drugi su organizovali sabirna mjesta, nabavljali kutije i pomagali u pripremi ptica za transport. Nijedna pojedinačna pomoć nije bila dovoljna, ali su zajedno stvarali put prema sigurnijem odredištu.

Važnu ulogu imale su i prijevozničke kompanije. Kako podsjeća Swissinfo, lastavice su prema toplijim krajevima putovale automobilima, vozovima i avionima. Među kompanijama koje su prihvatile ovaj neobičan teret bili su Iberia, Air France, Lufthansa i Swissair. Ipak, prijevoz je bio samo jedan dio akcije. Prije ukrcavanja ptice je trebalo pronaći, zbrinuti, nahraniti i pripremiti za put.

Posebno vrijedan zapis o događajima na odredištu sačuvala je njemačka organizacija za zaštitu prirode NABU, objavivši Gognéov izvještaj o letu Lufthanse iz Frankfurta za Genovu 18. oktobra 1974. godine.

U avionu Boeing 727 nalazilo se 140 putnika i približno 2.000 lastavica. Prema izvještaju, nakon slijetanja kutije su pažljivo otvorene, a ptice puštene nakon petnaestak minuta. Od približno 2.000 lastavica, njih 40 nije preživjelo putovanje. Preživjele su ubrzo počele tražiti hranu, dok su piljci najprije uređivali svoje perje. Uprkos gubicima, prizor je bio ohrabrujući.

Tačan broj spašenih ptica teško je utvrditi jer su se akcije odvijale na brojnim lokacijama. Ornitolog John C. Reid u radu objavljenom 1981. godine u časopisu Egretta navodi da je iz Švicarske između 4. oktobra i 11. novembra 1974. avionima i vozovima prema jugu prevezeno najmanje 470.000 ptica. Meteorološka retrospektiva SRF-a govori o više od pola miliona prikupljenih i prevezenih selica u švicarskom dijelu akcije, dok se veće procjene odnose na širi međunarodni poduhvat.

Važno je, međutim, razlikovati broj prevezenih ptica od broja onih koje su preživjele zimu i dočekale proljeće. Prevoz na jug nije garantovao da će svaka ptica uspješno stići do svog zimovališta.

Reid je u svom radu upozorio da se događaji iz 1974. ne mogu objasniti samo jednim uzrokom. Razmatrao je i moguće promjene u selidbenom nagonu, dok su vremenske prilike i drugi faktori dodatno otežali opstanak ptica. Ipak, ove naučne nedoumice ne umanjuju trud ljudi koji su se uključili u spašavanje stotina hiljada životinja.

Dramatična jesen ostavila je trag i u popularnoj kulturi. Prema podacima koje je objavio SRF, francuski šansonijer Gilbert Bécaud iste je godine objavio pjesmu „L’Hirondelle“, odnosno „Lastavica“, inspirisanu pričom o spašavanju ptica. Rudi Carrell je 1975. godine objavio pjesmu „Wann wird’s mal wieder richtig Sommer“, koja priziva sunčane ljetne dane i podsjeća na hladnu i kišovitu prethodnu godinu.

Pola stoljeća kasnije ova priča podsjeća i na važnost svakodnevne zaštite lastavica. U priručniku Švicarskog ornitološkog instituta o pomoći lastavici pokućarki ističe se njena povezanost s ljudskim građevinama i stočarskim gazdinstvima. Promjene u poljoprivredi, nestanak pogodnih mjesta za gniježđenje i sve manja tolerancija prema pticama mogu ugroziti njihov opstanak.

Očuvana gnijezda, dostupne štale i okoliš bogat kukcima možda nisu spektakularni poput aviona punih lastavica, ali upravo takvi uslovi omogućavaju pticama da odgoje mlade i dovoljno snažne krenu na dugu selidbu.

Priča iz jeseni 1974. godine pokazala je da ljudi, uprkos tome što često doprinose uništavanju prirode, mogu udružiti snage i pomoći životinjama kada im je pomoć najpotrebnija. U trenucima kada su lastavice ostale bez hrane, topline i mogućnosti da nastave put, hiljade ljudi nisu okrenule glavu. Njihova solidarnost spasila je ogroman broj ptica i ostavila priču koja i danas podsjeća koliko saosjećanje i odgovornost mogu značiti za opstanak drugih živih bića.