Tragedija koju ne smijemo zaboraviti: Šta se stvarno događalo u Donjoj Jablanici

Dvije godine nakon katastrofe koja je u noći između 3. i 4. oktobra 2024. godine pogodila Donju Jablanicu, iza 19 izgubljenih života ostalo je pitanje na koje još nema konačnog odgovora: šta se te noći zaista dogodilo i je li se dio tragedije mogao spriječiti?

Te noći Donja Jablanica nije imala vremena da se pripremi za ono što će uslijediti. Kiša je padala satima, a kako je noć odmicala, vremenske prilike postajale su sve teže. U pojedinim dijelovima Hercegovine voda je počela naglo nadolaziti, potoci su se pretvarali u bujice, a tlo je pod ogromnom količinom vode počelo gubiti stabilnost. Ljudi su uglavnom bili u svojim kućama, bio je mrak i većina nije mogla vidjeti šta se događa na padinama iznad naselja.

Prema svjedočenjima stanovnika, sve se dogodilo veoma brzo. Voda je počela ulaziti u kuće, a bujice su nosile zemlju, kamenje, drveće i sve što im se našlo na putu. Ono što je u početku izgledalo kao teško nevrijeme za nekoliko trenutaka pretvorilo se u borbu za goli život. Ljudi su pokušavali izaći iz kuća, pronaći sigurnije mjesto i doći do članova porodice i komšija. U mraku se malo toga moglo vidjeti, informacije su bile nepotpune, telefonske veze otežane, a niko nije mogao znati kolike su razmjere katastrofe.

Najduža noć
Uslijedio je razorni bujični tok koji je prema naselju donio ogromne količine vode, zemlje, kamenja, drveća i drugog materijala. Kuće su bile zatrpane, automobili pomjereni i uništeni, putevi presječeni, a pojedini objekti gotovo potpuno prekriveni nanosima. U mraku se nije znalo ko je preživio, ko je nestao i gdje se ko nalazi. Za porodice koje su bile razdvojene počela je najduža noć, tokom koje su ljudi pokušavali telefonom dobiti svoje najbliže, dozivali ih kroz mrak ili pokušavali doći do kuća za koje su znali da su bile na putu bujice.

U takvim okolnostima počela je akcija spašavanja. Pripadnici policije, vatrogasci, civilna zaštita, gorske službe spašavanja, pripadnici Oružanih snaga i brojni građani krenuli su prema najugroženijim područjima čim su uslovi to dozvolili. Problem nije bila samo voda. Teren je bio prekriven debelim slojem mulja, zemlje, kamenja i drveta, a mašine su morale probijati put do kuća. Spasioci su pretraživali objekte za koje se na pojedinim mjestima više nije moglo ni prepoznati gdje su im bili ulazi.

U prvim satima niko nije znao konačan broj žrtava. Znalo se da ima nestalih, da su kuće zatrpane i da je situacija katastrofalna, ali tek kako je svitalo postajalo je jasno kolike su razmjere tragedije. Umjesto ulica pred spasiocima su se pojavili nanosi zemlje i kamenja, umjesto dvorišta ostale su blatnjave površine, a na mjestima na kojima su prethodnog dana stajale kuće sada su se nalazile gomile materijala. Svaki pronađeni čovjek donosio je nadu, ali kako su sati prolazili, postajalo je jasno da će broj žrtava biti velik.

Najgori dio
Na kraju je potvrđeno da je u Donjoj Jablanici poginulo 19 ljudi. Neki su stradali u svojim kućama, neki su ostali zarobljeni pod nanosima, a gotovo svaka porodica u naselju bila je na neki način pogođena tragedijom. U cijeloj katastrofi koja je početkom oktobra 2024. pogodila više područja Bosne i Hercegovine život je izgubilo 27 ljudi, ali je u Donjoj Jablanici ostala brojka od 19 žrtava koja je postala simbol tragedije.

Kada je najgori dio katastrofe prošao, počela je potraga za nestalima i izvlačenje stradalih. Spasioci su danima pretraživali teren, a svaki metar zemlje morao je biti pregledan. Teška mehanizacija uklanjala je ogromne količine materijala, ali se u pojedinim dijelovima moralo raditi gotovo ručno. Za porodice je svaki dolazak spasilaca nosio dvije suprotne emocije – nadu da će njihov najbliži biti pronađen živ i strah od onoga što bi mogli pronaći.

Istovremeno, postajalo je jasno da se Donja Jablanica neće moći vratiti u prethodno stanje za nekoliko dana ili sedmica. Na mjestima gdje su ranije stajale kuće ostali su temelji ili potpuno zatrpani objekti, automobili su završili u blatu, drveće je bilo iščupano, a materijal je završavao desetinama metara od mjesta na kojem se ranije nalazio. Prizori iz Donje Jablanice obišli su cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali nijedna fotografija nije mogla pokazati ono što je bilo najteže – tišinu porodica koje su ostale bez svojih članova.

Za preživjele je tada počeo život poslije katastrofe. Mnoge porodice ostale su bez svojih domova, dio stanovništva smješten je kod rodbine ili u alternativni smještaj, a pojedini su dugo živjeli u kontejnerskom naselju. Obnova je postala dugotrajan proces, ali za stanovnike Donje Jablanice ona nikada nije bila samo pitanje zidova, krova i fasade. Ostalo je pitanje sigurnosti i straha od toga šta bi se moglo dogoditi ako se ponove ekstremne padavine.

Život s posljedicama
Donja Jablanica danas zato nije samo mjesto u kojem se obilježava godišnjica tragedije. To je mjesto u kojem se i dalje živi s njenim posljedicama. Za porodice 19 stradalih vrijeme nije izliječilo ništa. Za one koji su izgubili kuće, dvije godine nisu nužno bile dovoljne da ponovo uspostave normalan život, a za one koji su ostali pitanje sigurnosti ostaje dio svakodnevice.

Prava priča o Donjoj Jablanici zato nije završila onog jutra kada su prestale padavine. Tada je završila samo najdramatičnija faza tragedije. Nakon nje ostali su ljudi, porodice, ruševine, obnovljene i neobnovljene kuće, strah od novih nevremena i istraga koja još nije dala konačan odgovor.