Bušili su 20 godina i stigli 12 kilometara u dubinu, a onda je stijena počela da se uvlači nazad

Sovjetski projekt koji je probio Zemlju više od 12 kilometara: Najdublja bušotina otkrila je neočekivane probleme

Dok su se najveće svjetske sile nadmetale u osvajanju svemira, Sovjetski Savez je 1970. godine započeo potpuno drugačiju vrstu istraživačke utrke. Umjesto prema nebu, sovjetski inženjeri krenuli su duboko ispod površine Zemlje.

Cilj je bio prodrijeti kroz Zemljinu koru dublje nego iko prije njih i tako dobiti neposredne podatke o unutrašnjosti planete. Do tada se većina saznanja o dubokim slojevima Zemlje zasnivala na posrednim podacima dobijenim seizmičkim mjerenjima.

Radovi su počeli 24. maja 1970. godine na poluotoku Kola, nedaleko od granice s Norveškom, na području na kojem se nalazi jedna od najstarijih stijena u Evropi.

Tokom naredne dvije decenije nastala je bušotina duboka čak 12.262 metra. To je veća udaljenost od visine Mount Everesta, ali ni taj impresivan rezultat nije bio dovoljan da se inženjeri približe Zemljinom središtu onoliko koliko su prvobitno željeli.

Najdublja bušotina bila je široka svega 23 centimetra

Možda je najneobičniji podatak o ovom poduhvatu širina same bušotine.

Prečnik joj je bio svega 23 centimetra, otprilike koliko i veći tanjir. Drugim riječima, kroz kristalnu stijenu napravljen je izuzetno uzak kanal koji se protezao više od 12 kilometara u dubinu.

Kada bi se kamen pustio s njenog vrha, bilo bi mu potrebno nekoliko minuta da stigne do dna.

Razlog za tako mali prečnik bio je praktične prirode. Što je bušotina šira, potrebno je ukloniti više stijene, a sam proces zahtijeva znatno veću silu i više energije.

Klasično bušenje na tolikoj dubini nije bilo moguće

Kod uobičajenog načina bušenja s površine se okreće cijela cijev, zajedno s bušilicom koja se nalazi na njenom kraju.

Na dubini od oko 12 kilometara takav sistem više nije bio funkcionalan.

Čelična cijev te dužine ne ponaša se kao čvrsta i nepomična šipka. Počinje se uvijati, u njoj se nakuplja sila poput one u zategnutoj opruzi, a vlastita težina postaje ogroman problem. Procjenjuje se da bi cijev na toj dubini imala masu od približno pola miliona kilograma.

Sovjetski stručnjaci zato su koristili turbinsku bušilicu. Cijev je ostajala nepomična, dok se na njenom dnu okretala samo bušilica. Pokretala ju je tečnost za bušenje koja je kroz šuplju cijev potiskivana prema dolje pod ogromnim pritiskom.

Temperatura je dostigla oko 180 stepeni

Najveća prepreka pojavila se tamo gdje je istraživači nisu očekivali.

Kako se bušotina produbljivala, temperatura je rasla znatno brže nego što su tadašnji geološki modeli predviđali. Na najvećoj dostignutoj dubini iznosila je približno 180 stepeni Celzijusa, gotovo dvostruko više od očekivanog.

Istovremeno je otkriveno da duboka stijena nije bila toliko kompaktna koliko se pretpostavljalo. Bila je ispucala i znatno propusnija nego što su stručnjaci očekivali.

Visoka temperatura, zajedno s ogromnim pritiskom okolnih slojeva, počela je mijenjati način na koji se stijena ponašala.

Stijena nije bila rastopljena, ali više nije bila potpuno čvrsta

Upravo je ova pojava bila jedan od glavnih razloga zbog kojih daljnje bušenje više nije bilo moguće.

Na toj dubini nije pronađena lava, niti je stijena bila rastopljena. Međutim, pod pritiskom kilometara materijala koji se nalazio iznad nje i pri temperaturi od oko 180 stepeni, počela je postepeno gubiti ponašanje tipično za čvrsto tijelo.

Umjesto toga, polako se deformirala, slično veoma gustom tijestu ili plastelinu.

To je stvaralo ozbiljne tehničke probleme. Kada bi radnici izvukli bušilicu kako bi je zamijenili, okolna stijena počinjala je prodirati u oslobođeni prostor i sužavati bušotinu.

Probleme je izazivala i tečnost korištena tokom bušenja. Na tako visokim temperaturama počinjala je ključati i gubiti osobine neophodne za normalan rad opreme.

Posebno ozbiljan incident dogodio se 1984. godine. Na dubini od 12.066 metara otkinuo se dio bušaće cijevi dug čak pet kilometara i ostao zarobljen duboko u bušotini. Inženjeri su zbog toga morali vratiti se na plići dio i nastaviti bušenje drugim pravcem.

Dvadeset godina rada donijelo je samo 0,2 posto puta do središta Zemlje

Najveća dubina, 12.262 metra, dostignuta je 1989. godine. Taj rezultat ostao je rekord ove bušotine.

Ipak, razmjere Zemlje najbolje pokazuje poređenje s udaljenošću do njenog središta.

Više od 12 kilometara dubine predstavlja približno 0,2 posto puta od površine do Zemljinog središta.

To znači da su nakon gotovo dvije decenije rada, uz izuzetno složenu i skupu tehnologiju, ljudi uspjeli prodrijeti tek dvije hiljaditine ukupne udaljenosti do centra vlastite planete.

Radovi su konačno obustavljeni 1992. godine. Nakon raspada Sovjetskog Saveza nestalo je finansiranja potrebnog za nastavak projekta.

Kompleks je vremenom napušten, dok je otvor bušotine zatvoren metalnim poklopcem približno iste veličine kao njen prečnik. Zavareni poklopac ostao je na mjestu u tundri kao jedva primjetan trag jednog od najambicioznijih pokušaja istraživanja Zemljine unutrašnjosti.

O ovom projektu godinama kruži i priča prema kojoj su istraživači iz dubine navodno snimili zvukove nalik ljudskim jaucima, nakon čega su prekinuli bušenje.

Ta priča nema veze sa stvarnim događajima. Nastala je kao vjerska podvala krajem osamdesetih godina. Projekt nije zaustavljen zbog misterioznih zvukova iz dubine, već zbog ekstremne temperature, tehničkih ograničenja i, na kraju, nedostatka novca za nastavak radova.