Odgojila sam dvije direktorice i doktoricu zahvaljujući nepopularnoj roditeljskoj metodi

Evo jedne neprijatne istine za roditelje današnjice: previše stvari radimo umjesto svoje djece.

Upravo iz toga nastao je pojam „helikopter roditeljstvo“ – način vaspitanja u kojem roditelji neprestano rješavaju probleme umjesto djece i uklanjaju svaku prepreku kako se mališani nikada ne bi morali suočiti s neuspjehom, greškama ili neprijatnim situacijama.

Ester Wojcicki smatra da je uspjeh njene djece rezultat upravo jednog nepopularnog pristupa roditeljstvu. Umjesto potpune kontrole i stalnog spašavanja djece iz problema, radila je potpuno suprotno, prenosi Nova.rs.

– Kada sam bila mlada majka, imala sam mnogo pravila zbog kojih me drugi roditelji često nisu voljeli. Ali jedno je bilo važnije od svih: nikada ne radite za dijete ono što ono može samo da uradi.

Kako kaže, pokazalo se da je upravo taj pristup bio ispravan. Sve tri njene kćerke izrasle su u veoma uspješne žene. Susan Wojcicki vodila je YouTube, Janet Wojcicki postala je doktorica medicine, dok je Anne Wojcicki suosnivačica i direktorica kompanije 23andMe.

Roditelji moraju prestati da „uvijaju djecu u vatu“
Što više vjerujete svojoj djeci i dopuštate im da samostalno obavljaju zadatke, to će ona biti sigurnija u sebe i spremnija za život. Naravno, to ne znači da ih treba odmah prepustiti svemu same. Ključ je u postepenom učenju kroz vođenu praksu.

Princip je jednostavan:

„Prvo ja pokažem, zatim radimo zajedno, a onda radiš sam.“

Takav pristup može se primijeniti u bezbroj svakodnevnih situacija.

Neka djeca sama naviju alarm za buđenje. Dopustite im da biraju odjeću koju će obući. Uključite ih u pripremu obroka tako što će miješati smjesu za palačinke, čistiti svoju kutiju za užinu ili postavljati sto.

Kada spremaju torbu za školu, neka sami prođu kroz spisak stvari koje im tog dana trebaju. Umjesto da roditelji organizuju svaki slobodan trenutak, neka djeca sama osmišljavaju planove za vikend ili aktivnosti poslije škole.

Čak i kod domaćih zadataka roditelji često prave veliku grešku. Sasvim je u redu da dijete nešto ne uradi savršeno. Greške su važan dio procesa učenja.

Kućni poslovi imaju veliku vrijednost
– U našoj kući pranje suđa bilo je obavezno. Sve tri moje kćerke stajale su na maloj stolici pored sudopera i prale suđe nakon večere – prisjetila se Ester.

Kada bi išli u kupovinu, tražila je od djece da sama uzmu kilogram jabuka. Morale su birati dobre plodove, jer ih je prethodno naučila kako se to radi, a zatim i same izmjeriti voće na vagi.

Ako bi prekoračili budžet za kupovinu, zajedno su odlučivali šta će vratiti na policu.

Ne očekujte savršenstvo
Od svojih kćerki očekivala je da svakog jutra namjeste krevet.

– Iskreno, dječiji krevet često izgleda kao da neko još spava u njemu. Ali nisam pravila dramu oko toga. Važno mi je bilo da same obave zadatak – objasnila je.

Kako kaže, prava vještina se savladava ponavljanjem, sve dok nešto ne naučimo kako treba.

Tokom rada kao profesorica pisanja primijetila je da učenici koji dobiju lošu ocjenu na prvom zadatku često izgube motivaciju jer misle da više ne mogu sustići ostale.

Zato im je dopuštala da svoje radove popravljaju koliko god puta žele. Ocjena nije zavisila od prvog pokušaja, već od konačnog rezultata.

Kada su došla državna testiranja, njeni učenici bili su među najboljima.

– Željela sam da nagradim trud, upornost i proces učenja, a ne savršenstvo iz prvog pokušaja.

Djeca su sposobnija nego što mislimo
Naravno, to ne znači da dijete treba tjerati da radi nešto što ne razumije ili ne može da izvede. Niti da treba samo prolaziti kroz opasne dijelove grada ili se igrati tamo gdje nije bezbjedno.

Suština je u tome da ih naučimo kako da se nose sa životom i problemima koje on donosi.

Jedna od najvažnijih lekcija koje je prenijela svojim kćerkama bila je da ne mogu kontrolisati sve što im se događa, ali mogu kontrolisati način na koji će reagovati.

Kada djeci dovoljno vjerujete da sama donose odluke, ona postaju sigurnija u sebe, samostalnija i hrabrija. A kada jednom steknu taj osjećaj, granice onoga što mogu postići gotovo da ne postoje.