Šta ženama nije dozvoljeno u Srpskoj pravoslavnoj crkvi

I dalje se sjećam razgovora koji sam prije nekoliko godina čula prije službe ispred jedne pravoslavne crkve u Srbiji.

-Žene ne mogu biti sveštenici ni episkopi.
-Ulazak u oltar dozvoljen samo monahinjama.
-Biološki procesi ne sprječavaju pričešće žena.
-Tradicija često ističe ženu kao poslušnu majku.

„Imam menstruaciju, ne smijem da uđem unutra", izgovorio je ženski glas.

„Uđite, nema to nikakve veze", čula sam odgovor.

Bila sam zbunjena.

Ova usputna konverzacija skrivala je brojna pitanja o položaju žena u crkvi, ali i granicama koje ostaju nevidljive, čak i onda kada formalne zabrane nema.

Kakav je položaj žena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC)? Šta im je, a šta nije dozvoljeno? Postoje li neka određena pravila?

Hijerarhija i uloge
„Položaj žena je sličan u svim pravoslavnim crkvama i one ne mogu da budu sveštenici, niti da budu na poziciji episkopa ili patrijarha", kaže Rastko Jović, profesor na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, za BBC na srpskom.

U hrišćanskim crkvama, episkop je zadužen za upravljanje određenom crkvenom oblašću, dok je patrijarh vrhovni poglavar pravoslavnih crkava. Žene „ipak imaju određene uloge unutar crkvenog sistema", ukazuje Jović. „Postoje monahinje i igumanije koje vode manastire, kao i veroučiteljice koje rade sa decom i mladima", dodaje.

'Samo sam prihvatila postojeći poredak'
Mila Ilić ima 45 godina i u crkvu odlazi od djetinjstva. „Ne razmišljam o tome ko stoji iza oltara, a ko ne može da mu priđe", kaže ova vjernica.

U oltaru, posebnom dijelu pravoslavne crkve iza ikonostasa, borave samo muškarci – sveštenici i pomoćnici, a samo rijetko žene i to u manastirima.

„Igumanija ima autoritet nad zajednicom, duhovnu i administrativnu moć. One, kao i mnoge monahinje, ulaze u oltar", kaže Jović.

Dok pravoslavni sveštenici mogu da budu u braku i osnuju porodicu, monasi žive u celibatu u odvojenim monaškim zajednicama. Mogućnost da žena uopšte bude dio crkvene hijerarhije Mili nikada nije djelovala realno. „Bilo bi mi čudno da vidim ženu na nekoj od tih pozicija", dodaje ona.

Muškarci koji završe bogosloviju mogu postati sveštenici, dok žene sa istim obrazovanjem mogu raditi u školama i predavati vjeronauku.

Žene i struktura crkve
Iako se u savremenoj teologiji mogu uočiti izvjesni pomaci, oni ne dovode u pitanje osnovnu hijerarhiju crkve. Oni koji se protive proglašavanju žena u čin sveštenika, navode argument da toga u istoriji crkve nije bilo, kaže teolog Vukašin Milićević.

Ipak, po ovom pitanju, pravoslavna „crkva je nešto otvorenija od katoličke", jer kod katolika ne postoji mogućnost da žene budu đakonise.

Sredinom decembra, Vatikan je odbio predlog da žene postanu đakoni - najniži od tri sveštenička čina.

S druge strane, Anglikanska crkva je progresivnija: u oktobru 2025. godine, Sara Malali imenovana je za kenterberijsku nadbiskupkinju.

Ne postoji nedvosmisleno teološko opravdanje za isključenje žena iz crkvene hijerarhije, kaže Dušan Maljković iz Centra za kvir studije gde je organizovano predavanje Od đakonise do matrijarha -Jedna (ne)moguća (r)evolucija ili pravoslavni feminizam.

U tom slučaju dolazi se do borbe tumačenja kanona i tradicije, dodaje.

„Upravo kroz te interpretacije često se razotkriva duboko ukorenjena mizoginija", kaže Maljković.

Pitanje rukopolaganja žena nije „samo teološko, već i pragmatično pitanje moći, jer bi uključivanje žena u crkvenu hijerarhiju nužno značilo i deljenje simboličke i institucionalne moći koja je vekovima bila isključivo muška", objašnjava on.

Đakonisa je bilo ranije
Fotografija Anđelike Molen, prve đakonise u Africi koju je mitropolit Zimbabvea rukopoložio u proleće 2024. godine, izazvala je veliku pažnju. Đakoni pomažu sveštenicima u bogosluženjima, a rukopoloženje žena u ovaj čin nije novina – u ranom hrišćanstvu žene su imale ovu ulogu.

„Postojalo je više pokušaja da se praksa oživi, pa je i ovaj najnoviji pokušaj vredan hvale", dodaje Milićević.

U pravoslavnoj crkvi đakonise su rukopolagane ne samo tokom vizantijske ere, već i u novije vrijeme, piše u studiji Služenju žena-đakona u Crkvi teološkinje Kirijaki Karidojanis Ficdžerald.

Zašto je važan ulazak u oltar
Ikonostas je fizička, ali i simbolična granica.

Samo u izuzetnim prilikama unutra se mogu naći žene, dok se češće sreću ne samo muškarci, već i dječaci koji im pomažu tokom liturgije.

„Igumanije i monahinje koje služe u manastirima imaju blagoslov da uđu u oltar, a postoje primjeri da se dozvoljava i kćerkama sveštenika da pomažu", kaže Jović.

Kanonska zabrana ulaska u oltar za laike (one koji ne učestvuju u službi) potiče iz sedmog vijeka, pa se može tumačiti kroz liturgijsku funkciju, a ne nužno kroz pol.

Žena kao majka i pitanje mjesečnog ciklusa
Iako za sebe kaže da je religiozna, Milica Janković se često „ne slaže sa načinom na koji crkva vidi žene", kritikujući insistiranje na ženi isključivo kao tihoj i poslušnoj majci.

„Oduvek me je nervirala ideja o ženi kao o tihoj, poslušnoj i krotkoj i čija je jedina funkcija da rađa decu. Taj opis je tako degradirajući, a mnogi sveštenici upravo na tome insistiraju", kaže ova crnokosa djevojka.

To joj ipak ne smeta da „posti i povremeno odlazi na službu".

„Odvojila sam neke stvari u glavi, institucionalizovana religija je drugačija od pojedinačne vere", kaže ona.

Srpska pravoslavna crkva je napravila neku vrstu konzervativnog zaokreta, ukazuje Milićević.

„Ne bi bilo nužno loše što se govori o ženi kao o majci, da to nije stavljeno u neki radikalni patrijarhalni kontekst", dodaje.

Materinstvo tada nije „otelotvorenje božanske ljubavi, već je podređeno odgajanju vojnika koji će služiti državi, a koje ohrabruje crkva", ukazuje on.

Pričešće tokom menstruacije
Milica se pričešćuje i tokom menstrualnog ciklusa.

„Na to me je uputio sveštenik crkve u koju idem, a i ne mislim da je to nužno loše", kaže ona.

Što se tiče pričešća tokom menstrualnog ciklusa, profesor Jović objašnjava da uvjerenje o "nečistoti" ne potiče iz hrišćanstva, već iz judaizma. Danas je u savremenoj teologiji sve prisutnije shvatanje da biološki procesi ne mogu biti prepreka za duhovni život.

Žene koje ćute
Žene se u Bibliji i hrišćanskoj tradiciji posmatraju kroz priču o Adamu i Evi.

Po ovom predanju, prvi ljudi su izbačeni iz raja pošto su prekršili božiju zapovijest.

Bilo im je zabranjeno da uzimaju plodove sa drveta spoznaje dobra i zla.

Zmija je navela Evu da uzme plod i pojede ga, a ona ga je zatim dala i Adamu.

Prva žena je otjerana iz raja zbog neposlušnosti, što je vijekovima oblikovalo shvatanje žena kao bića sklonih grijehu.

U isto vrijeme, žena se često poistovećuje sa majčinskom, njegovateljskom ulogom, kakvu ima takozvana vladičica Bogorodica - za koju se vjeruje da je rodila Isusa Hrista.

Tako se javlja kontrast između „poslušne, čiste" žene i „grešne" Eve.

“U Bibliji su retka mesta gde Bogorodica govori”, kaže teološkinja Jelena Vojinović za BBC na srpskom.

„Jedno od njih je kada joj anđeo saopštava da će roditi Isusa, sina božijeg, ona smerno prihvata božiju volju. Drugo je u biblijskoj priči o svadbi u Kani, kada nestaje vina", dodaje.

Tada Bogorodica to saopštava Isusu i inicira prvo čudo u hrišćanskoj tradiciji - pretvaranje vode u vino.

„Ipak, ne možemo da se ne zapitamo zašto joj je oduzet glas. Ženski glas u hrišćanstvu je često bio skriven, ali je imao snagu da oblikuje tok događaja, čak i kada nije bio dovoljno glasan", dodaje Vojinović.