Ozren Kebo: Halide, ovo nam nije trebalo
Poznati novinar Ozren Kebo o smrti i dženazi legendarnog pjevača Halida Bešlića.
Stav prenosimo u cijelosti, bez izmjena.
O Halidu Bešliću se sve zna. Čovjek je zaslužio svaku suzu koja je za njim prolivena. A evo šta smo tom prilikom lijepog otkrili i naučili o sebi.
Ako nas kojim slučajem gleda s onog svijeta, Halid Bešlić može biti potpuno zadovoljan. Ovako kao on ispraćeni su još samo Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković Leka, Hugo Chávez i papa Franjo. Naravno, bilo je još velikih dženaza i sahrana, ali ovdje govorimo o onima koje su nosile poseban emotivni naboj.
Bilo je dirljivo, spontano i samoorganizirano — baš po mjeri čovjeka čije su pjesme čak i u suzdržanoj Hrvatskoj bile rame uz rame s Thompsonovim. Uz njihove refrene gosti su harmonikaše kitili novčanicama od stotinu eura i više. Pri tome ostaje gotovo nezapaženo da se u savremenu Bosnu i Hercegovinu, posebno u njen glavni grad, uvlači nova vrsta samopromocije — javno žalovanje za rahmetlijom. Bolji i jeftiniji PR ne bi smislili ni najveći majstori samoreklamiranja.
Zato postoji realna opasnost da višednevni, gotovo interkontinentalni ispraćaj Halida Bešlića ne bude izuzetak, niti najveća dženaza nakon one Aliji Izetbegoviću, nego početak novog trenda i unosnog biznisa — kolektivnih komemoracija koje postavljaju moderne standarde javne prisutnosti. Ako te tamo nema, niko si i ništa.
Komemoracije postaju mjesta susreta, odlične prilike za nova poznanstva i poslove. Ljudi dolaze sređeni, u dizajnerskoj odjeći, raspoloženi za druženje i slikanje. Rađa se nova „komemorativna elita“ koja iz automobila ulazi direktno u pozorište, dok obični ljudi ostaju napolju, na trgu, da putem velike plazme prate govornike. Nešto poput SFF-a, samo u tužnijem izdanju. Portali bilježe rekorde čitanosti, a najpopularniji naslovi glase: „Evo ko je bio na posljednjem ispraćaju“.
A bili su svi, ili skoro svi. Svako je dobio minut pažnje da kroz TV izjavu kaže šta mu je rahmetlija značio. Čini se da neki javni likovi jedva čekaju da dođe red i na njih, kako bi narod i njima ovako priredio spektakl.
Ali ovo nije priča o Halidu, niti samo o nama. Ovo je globalni proces: žalovanja postaju spektakli s direktnim prenosima, emotivnim objavama i analizama koje raščlanjuju svaki detalj — od mase na ulicama do nijansi u govorima.
O Halidu se sve zna. Zaslužio je čovjek svaku suzu, ali to ne opravdava estradna pretjerivanja kojima smo svjedočili. Kada je umro Đorđe Balašević, tuga je bila opštejugoslovenska i duboka, ali ovo je prevazišlo sve dosad viđeno. Po količini emocija i javnog izraza, naš Halid je za našeg Đorđa ono što je Tito bio za njih obojicu.
Bosna i Hercegovina ostala je bez velike zvijezde i dobrog čovjeka. Istovremeno, javni prostor postao je bogatiji za novu paradu ega i kiča. Nema potrebe biti previše strog — nismo ni gori ni bolji od drugih. Samo smo proizvod globalne kulture društvenih mreža u kojoj se sveto trojstvo javno, privatno i intimno pretapa u jedno — javno. Privatnost je nestala, a nismo je izgubili silom, nego dragovoljno.
Halid je bio običan čovjek, iskren, nepretenciozan i zato voljen. A najveća lekcija koju ostavlja iza sebe glasi: što manji ego — to veća dženaza.
