Slava nije pravoslavna, već paganska: Ostatak idolopoklonstva među Srbima

Kroz vjekove, srpski narod je zadržao jedan običaj koji se danas zove “slava”. Naizgled je to izraz pobožnosti – porodica okupljena, svijeća gori, slavski kolač se reže, ime sveca se spominje. Ali kada se oguli sloj folklora i pogleda u srž, slava otkriva nešto što duboko uznemiruje svakog iskrenog vjernika: to nije biblijski nauk. To nije ostavština Isusa iz Nazareta. To nije vjera, to je – tradicija sa paganskim korijenom.

Slava nije nastala iz Evanđelja, niti iz života Isusovih učenika. Niti jedan stih u Bibliji ne poziva čovjeka da izabere sebi zaštitnika među mrtvim ljudima i da mu prinosi žrtvu u hrani i piću, paleći svijeću pred njegovim imenom. Takva praksa se ne nalazi među prvim kršćanima. To je – ostatak prastarih slavenskih običaja u koje su se unosile molitve bogovima doma, ognjišta, plodnosti. Kada je kršćanstvo pokrštavalo balkanske narode, crkva nije iskorijenila običaj – ona ga je samo zamijenila. Umjesto bog Perun – Sveti Nikola. Umjesto boginja plodnosti – Sveta Petka. I tako redom. Ista forma, novo ime. Srž ista.

Slava kao običaj vodi porijeklo iz staroslavenske paganske religije, i to iz doba 7. i 8. vijeka, kada su južnoslavenska plemena naseljavala Balkan. Tada se u svakoj kući njegovao kult predaka i zaštitnika domaćeg ognjišta. Klanjanje ognju, polaganje hrane i vina na kućni oltar, te svetkovine u određene dane bili su način da se umilostivi duh kuće ili plemenski bog. Kada je došlo do pokrštavanja, sveštenici su, u strahu da ne izgube kontrolu nad narodom, jednostavno umjesto idola uveli „sveca“, a umjesto ognja – svijeću. Ali logika i funkcija običaja ostala je potpuno ista.

Ono što je posebno važno napomenuti jeste da nijedan drugi pravoslavni narod ne praktikuje slavu. Niti Grci, niti Rusi, niti Bugari, niti Gruzijci nemaju ni približno sličan običaj. To je jasan pokazatelj da slava nije univerzalni izraz pravoslavne vjere, nego lokalna etnička tradicija koja je zadržana samo kod Srba. Da je to vjerska obaveza ili sunnet Isusa (Isa a.s.) – kako to da je poznata samo na jednom prostoru?

Jer Bog – Onaj pravi – ne dijeli slavu. On ne traži da se ime Njegovo dijeli s imenima drugih. On ne dijeli molitvu ni zakletvu. Biblija jasno kaže:

„Ne imaj drugih bogova uz mene.“ (Izlazak 20:3)

„Slavu svoju drugome neću dati, niti hvalu svoju likovima rezanim.“ (Isaija 42:8)

Ako znaš da to nije zapovijed Krista, zašto onda to činiš? Ako znaš da ni Petar, ni Pavle, ni sam Isus nisu slavili rođendane svetaca, niti im prinosili žrtve, odakle nama to pravo?

Svaki iskreni vjernik zna – vjera nije ono što su činili naši djedovi, već ono što su govorili Božiji poslanici. Vjera nije u običaju, već u istini. Ako običaj odstupa od Objave, mora se ostaviti.

Svetkovina koja nema temelj u Bibliji, a ima strukturu poganskog obožavanja – nije pobožnost, nego zabluda. Ako Bogu daješ dan, kolač i svijeću, a sve to usmjeravaš prema nekom mrtvom čovjeku, koga zaista slaviš?

I možda je vrijeme da srpski narod pogleda u ogledalo vlastite pobožnosti i postavi sebi iskreno pitanje:

Jesmo li duhovni, ili smo tradicionalni? Jesmo li monoteisti, ili politeisti pod plaštom tradicije?

Bog koji je stvorio nebesa i Zemlju, nije zaboravio da napiše kako se On obožava. Samo je pitanje – da li Ga slušamo, ili slavimo ono što nam je ostalo iz šume predaka?