Šta se dešava u Černobilju: 180 ljudi je odlučilo da se vrati, ali jedno nisu očekivali

Ljudi su se vratili u mjesta gdje je danas više vukova nego ljudi, a njihov život predstavlja šok za mnoge

Šta se dešava u Černobilju? 180 ljudi odlučilo je da se vrati, ali nisu računali na ponašanje životinja

Černobil je poznat kao najgora nuklearna katastrofa u istoriji čovečanstva. Jutro 26. aprila 1986. godine označilo je početak tragedije koja se dogodila za nekoliko sekundi. Eksplozija četvrtog reaktora elektrane obasjala je nebo plamenom, a nakon toga, radioaktivni oblak se podigao nad sjeverom Ukrajine, brzo zahvatio susjedne zemlje i stigao čak do Švedske, prenosi Stil.

Iako su prošle decenije, zona isključenja u Černobilju postala je atraktivna destinacija za turiste, tragače za adrenalinom i istraživače koji, korak po korak, pokušavaju rekonstruirati događaje. Černobil i dalje skriva mnoge tajne. Priča o katastrofi izgleda jasna, ali u njoj ima više slepih tačaka nego što se čini na prvi pogled.

1. U nuklearnoj elektrani nije postojala zaštita za takve slučajeve

Katastrofa u nuklearnoj elektrani u Černobilju otkrila je mnoge kritične pogrešne procjene i nedostatke koji su doveli do stravičnih posljedica. Jedan od glavnih faktora bio je nedostatak osnovne zaštite u većini nuklearnih elektrana svijeta. Za razliku od savremenih reaktora, postrojenje u Černobilju nije imalo kupolastu armirano-betonsku školjku koja bi služila kao barijera između jezgra reaktora i vanjskog okruženja. Takva struktura mogla je zadržati proizvode fisije unutar reaktora u slučaju nesreće, ali u Černobilju takav sistem nije postojao, što je omogućilo nuklearnim česticama da pobjegnu i šire se na stotine kilometara.

2. Karakteristike reaktora

Još jedan fatalni aspekt bila je sama konstrukcija reaktora RBMK-1000. Ovaj tip reaktora koristio je grafit za regulisanje reaktivnosti, što se smatralo nesavršenim i zastarelim rješenjem. Voda koja je u većini reaktora služila za usporavanje reakcije i sprečavanje pregrijavanja, ovdje je imala zadatak da zagrijava i stvara paru za okretanje turbina. Tog tragičnog dana, osoblje je provodilo test bezbednosti da vidi može li elektrana podnijeti iznenadni nestanak struje. Međutim, sistem je prešao u nekontrolisani režim grejanja, što je izazvalo višak pare i povećanu reaktivnost, što je na kraju dovelo do prve razorne eksplozije.

3. Eksplozija nije bila uzrok smrti, već radijacija

Eksplozija je ubila samo dvije osobe koje su radile u noći nesreće, ali pravi užas dogodio se u narednim nedeljama i mjesecima. Ljudi koji su učestvovali u sanaciji, kao i oni koji su bili u blizini epicentra katastrofe, primili su smrtonosne doze radijacije. Radijaciona bolest desetkovala je vatrogasce, inženjere, ljekare i obične stanovnike koji nisu odmah shvatili ozbiljnost onoga što se dogodilo. Istraživanja pokazuju da je samo 19 ljudi umrlo od oštećenja radijacijom u naredne dvije decenije, što je u okviru uobičajene stope smrtnosti od raka kod odraslih. Ipak, Černobil ostaje podsjetnik na to koliko je ljudski život krhak kada se suoči s tehnološkim greškama i potcijenjenim rizicima.

4. Porast raka štitaste žlijezde uslijed izloženosti radijaciji

Katastrofa u Černobilju ostavila je za sobom dramatičan porast slučajeva raka štitaste žlijezde, posebno kod djece i adolescenata, koji su bili najosjetljiviji na efekte zračenja. Samo pet godina nakon nesreće prijavljeno je više od 20.000 slučajeva, a broj je nastavio rasti. Jod-131, oslobođen tokom eksplozije, akumulirao se u štitnoj žlijezdi, što je izazvalo povećanje incidencije. Roditelji su pokušavali ograničiti kontakt djece sa kontaminiranom hranom i vodom, ali to nije bilo dovoljno. Uprkos alarmantnim brojkama, stopa smrtnosti od raka i drugih posljedica bila je niža od očekivane.

5. Šteta od katastrofe bila je veća od atomskih eksplozija u Japanu

Iako su atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki ubile desetine hiljada ljudi, one su bile manje destruktivne u smislu radioaktivne kontaminacije nego nesreća u Černobilju. Naime, bomba „Little Boy“ sadržavala je samo 64 kilograma uranijuma, dok su agregati černobilske elektrane imali 180 tona uranijuma. Nuklearne eksplozije u Japanu dogodile su se u vazduhu, što je omogućilo da se radioaktivne čestice rasprše, dok je u Černobilju eksplozija bila na tlu, što je uzrokovalo širu kontaminaciju tla, vode i vegetacije.

6. Zabluda da su djeca zaraženih naslijedila mutacije

Jedan od najmračnijih aspekata katastrofe bila je panika zbog genetskih mutacija kod potomaka preživjelih. Verovalo se da će izlaganje radijaciji izazvati urođene mane kod djece preživjelih, što je izazvalo talas abortusa u pogođenim regionima. Međutim, savremena istraživanja pokazala su da strahovi nisu bili utemeljeni. Naučnici nisu pronašli značajan porast broja genetskih mutacija kod djece rođene nakon nesreće.

8. Priroda se vraća: životinje u zoni isključenja

Nakon katastrofe, zona isključenja postala je neočekivani rezervat za divlje životinje. U nedostatku ljudi, priroda je napredovala. Vukovi, lisice, jeleni, pa čak i rijetki konji Prževalskog, uspješno su se prilagodili i množili. Populacija vukova u ovoj zoni je sedam puta veća nego u neradioaktivnim područjima. Međutim, radijacija nije im uništila život, ali je izazvala genetske mutacije, poput deformacija kljuna i perja kod ptica, i povećane koncentracije cezijuma-137 u njihovim tijelima.

9. Ljudi koji su se vratili u zonu isključenja

Uprkos zvaničnim zabranama, oko 180 ljudi, uglavnom starijih žena, vratilo se u zone isključenja. Oni sada žive u napuštenim selima gdje je više vukova nego komšija. Iako stalno izloženi radijaciji, uzgajaju stoku, beru povrće i ne razmišljaju puno o opasnostima. Zona isključenja ostaje radioaktivna stotinama godina, a radijacija još uvijek ometa prirodni oporavak.

Černobil nastavlja da bude podsjetnik na svoju prošlost, ne samo kroz porušene zgrade i napuštene gradove, već i kroz ljude koji, uprkos svemu, ovaj kraj nazivaju svojim domom.