ŽIVOTNA PRIČA BIZNISMENA GABRIJELA ČABRE IZ TRAVNIKA: Od pomoćnog radnika na baušteli do vlasnika građevinske firme u Njemačkoj s 200 radnika

Travničanin Gabrijel Čabro je 2013. godine trbuhom za kruhom otputovao u Njemačku sa jednomtorbom u rukama i željom za boljim životom, a 10 godina poslije u domovinu se vraća kao vlasniknekoliko firmi u Hamburgu.

Gabrijel je autobusom otišao u Njemačku, a u rodni grad se vratio sa skupocjenim automobilom. Vrijednim i predanim radom ostvario je svoj san.

FOTO: GABRIJEL SA IRFANOM TEPIĆEM I NEDŽMINOM AMBEŠKOVIĆEM/PRIVATNI ARHIV

-Meni nije bila potrebna Amerika da ostvarim svoje snove. Ja sam to postigao u Njemačkoj. Naravno, ništa nije došlo preko noći. U Njemačku sam, kao i hiljade drugih Bosanaca i Hercegovaca, otišao upotrazi za boljim životom. Prvih mjeseci i godina nije bilo nimalo lako… Posebno kada sam tek došao.Nova zemlja, kultura, ljudi… Učiš jezik – govori Čabro.

Život u Njemačkoj počeo je kao pomoćni radnik na građevini u firmi kod prijatelja. To je izuzetno težak i naporan posao. Paralelno sa ovim poslom sam se usavršavao i školovao.

FOTO: SA SANELOM BRAJLOVIĆEM/PRIVATNI ARHIV

-Moje ruke i leđa najbolje znaju šta sam sve radio i koliko sam tereta podnio. Poslije nekog vremena samnapustio prijateljevu firmu i odlučio da pokrenem svoju građevinsku firmu. Sve je za mene bilo potpuno novo, ali sam učio korak po korak. Počeo sam sa tri radnika, a i dalje sam radio sve vrste poslova. Onda sam imao 5,10, 20, 50 radnika. Sada sam došao na više od 200. Naravno, bilo je i uspona i padova. Nije lako naći posao i obezbijediti redovne plate za više od 200 ljudi. Još uvijek se osjećaju posljedice velikih poremećaja na tržištu u cijelom svijetu – nastavlja uspješni Bosanac sa adresom u Hamburgu.

Tridesetdvogodišnji Travničanin pomagao je našim ljudima da dođu raditi u Njemačku, ali u svojojfirmi trenutno nema zaposlenog nijednog Balkanca.

FOTO: PRIVATNI ARHIVFOTO: PRIVATNI ARHIV

-Imam izuzetno loša iskustva sa našim ljudima. Nažalost, to je tako. Imam najviše radnika iz Poljske,Rumunije, Bugarske, Ukrajine, Rusije… Naši ljudi većinom sve hoće preko noći – konstatuje Čabro.

Osim građevinske ima još nekoliko firmi, a jedna od njih se bavi prodajom i iznajmljivanjem skupocjenih automobila. Automobili su moja velika ljubav. O njima sam maštao kao dječak i te snove sam ostvario – nastavlja Gabrijel.

U Travniku i okolini je poznat kao veliki humanitarac.

-Pomagao sam dosta ljudi na razne načine, ali to nekako čuvam za sebe. Imao sam nekoliko lošihiskustava kada sam saznao da ljudi zloupotrebljavaju moju dobrotu. Jednoj osobi sam tako kupovaoskupe tablete za terapiju, a onda sam saznao da ih je ona preprodavala. Naravno i dalje pomažem, alisam dosta oprezniji i provjeravam ljude koji traže pomoć. Pokušavam da što više vremena provodimu BiH zbog majke i sestre, ali i prijatelja. Prije dvije godine mi je nakon teške bolesti preminuo otac isada želim da što više vremena budem sa svojim najbližim.

FOTO: PRIVATNI ARHIVFOTO: PRIVATNI ARHIV

-U Sarajevu se najčešće družim sa Sanelom Brajlovićem, najboljim frizerom Irfanom Tepićem i strongmanom Nedžminom Ambeškovićem. Oni su moj mali krug probranih prijatelja. Tu je i najpoznatiji ugostitelj na Balkanu, Sejo Brajlović, kojeg sam jednom prilikom iznenadio pečenim volom, što se i dan danas prepričava. To je bila Sejina velika želja da ispeče bika na parkingu ispred restorana na Ilidži. Kada sam to saznao od njegovog sina Sanela, organizirao sam sve ispred restorana. To je bilo čudo neviđeno – kroz smijeh kaže Čabro.

Gabrijel se druži sa brojnim estradnim zvijezdama. U svojoj garaži ima nekoliko luksuznih automobilakoji su, uz tetovaže, njegov zaštitni znak. Zanimljivo je da je veoma aktivan na Instagramu, gdje ima 58.000 pratilaca.

-Imam šest tetovaža i svaka od njih ima posebno značenje za mene. Instagram mi je na neki način razbibriga. Mnogi su ljubomorni, ali se ne osvrćem na njih. Živim svoj život i ako nekom ne mogupomoći, neću ni odmoći. Iako mnogo volim svoj Travnik, ljudi me više cijene u Sarajevu, Zenici, Bihaću kaže na kraju Gabrijel koji je prijatelja Nedžmina Ambeškovića podržao u otvaranju buregdžinice usarajevskom naselju Stup.