MAJKA JE POČELA DA SPAVA SA DRUGOM ŽENOM PA MI JE REKLA: "Ako te iko pita kaži da je ona naša rodica"

Ispovijest žene koja je živjela sa majkom i njenom gej prijateljicom je nešto sasvim neverovatno. Kako je izgledalo njeno odrastanje u lezbejskoj zajednici

"U proljeće 1984. godine nisam mogla da ne primijetim kada je u naš stan koji smo iznajmljivale majka i ja došla njena drugarica Kerol koja je često noću spavala u dnu našeg zajedničkog kreveta.

Nakon par mjeseci Kerol, mama i ja preselile smo se u ruralno mjesto u jednu izlovanu kućicu na kraju sela. Bila sam uzbuđena što sada imamo dvorište, potok, životinje, ali nisam imala pojma šta to znači živeti u lezbejskoj zajednici sredinom 80ih godina prošlog vijeka.

Kako se bližio kraj ljeta i početak nove školske godine, majka mi je jednom rekla: "Ako te neko pita, ona je naša rođaka. U suprotnom Kerol će ostati bez posla - otpustiće je u školi."

Inače, Kerol je predavala u mojoj školi.

Kako su mjeseci prolazili, ljudi su me zapitkivali ko je Kerol, a nakon što bih im rekla da je naša rođaka primijećivala sam razne homofobične komentare. Kada sam čula "pederi" ili "lezbejke" shvatila sam ono što do sada nikad nije bilo izgovoreno u mojoj kući - moja majka je bila gej, a gej ljudi nisu bili poželjni u mjestu u kojem smo živjele.

Moja majka je spavala u istom krevetu sa ženom svake noći i nije se molila u crkvi, kao većina roditelja djece iz moje škole.

U svojoj knjizi „Radikalni odnosi: majke lezbejke, gej očevi i njihova djeca u Sjedinjenim Državama od Drugog svjetskog rata“, istoričar Danijel Rivers objašnjava kako su gej roditelji 70-ih i 80-ih živjeli u stalnom strahu da će izgubiti starateljstvo nad svojom djecom . Morali su ili javno da ospore percepciju da nanose štetu svojoj djeci ili da ih ne mogu pravilno odgajati u gej domaćinstvu - ili da žive u tajnosti.

Izloženost u područjima SAD koja su bila manje tolerantna bila je potencijalno opasna po život. U našem slučaju, nismo morali da brinemo da moj otac pokušava da me odvoji od majke. Umro je iznenada godinu dana prie nego što je ona upoznala Kerol, a prije njegove smrti on i moja majka bili su razdvojeni. Ali bilo je ljudi za koje se moja majka bojala da će pokušati da me odvedu, ako saznaju za njen život.

Zato sam čvrsto čuvala tajnu i nisam dozvolila da bilo šta procuri napolje. Da bih sačuvala našu tajnu morala sam da izmišljam priče i opravdanja zašto moji drugari ne mogu da dođu kod mene kući iako sam ja bila čest gost u njihovom domu.

Jedna od ovih fikcija bila je ta da posjedujemo čopor pasa čuvara ubica koji su mrzili strance i koje nismo tako lako kontrolisali. Mora da je uspjelo jer su moji prijatelji prestali da traže da dođu, a godinama kasnije, moj dečko se nije bunio što ja dolazim kod njega, a ne on kod mene.

Ali problem sa tako velikom tajnom kao što je ova je u tome što ona proizvodi duboku sramotu i ne obuhvata samo jedno područje vašeg života – to je sramota koja mutira, širi se i inficira sve ostalo. Čuvajući njihovu vezu kao tajnu, naučio sam da nije u redu biti gej – vjerovanje za koje su bile potrebne decenije da se poništi. Naučila sam da potisnem sva osjećanja koja sam možda osjećao prema prijateljicama, da se ponašam hladnokrvno i da budem oprezan u svakom trenutku.

Kada sam na kraju podijelio sa prijateljima da je moja majka gej, dugo nakon što sam napustio to jesto, to je uvijek bila tema broj jedan. Stidim se da priznam da sam koristila fraze poput „moja majka i njena lezbejka“, umesto „moja majka i njena žena“, jer je gruba šala znala naglo da prekine razgovor i bilo je lakše to nego biti otvoren i odgovarati na pitanja.

Kao i u svim predrasudama i netrpeljivosti, u osnovi homofobije je strah. Ona je generacijska i mijenja se samo kada postoji svesno i namerno obrazovanje i svijest. Svodi se na jezik i naoružavanje djece idejama i rečima koje su im potrebne da sebi objasne stvari i brane stvari pred vršnjacima.

Ako im roditelji ne pomognu da pronađu jezik, oni su primorani da pronađu svoj iz primjera koje vide pred sobom ili prisvajaju tuđi jezik. Nisam imao sa kim da pričam o tome, tako da je moj jezik bio internalizovan. I na kraju, da, videla sam identitet moje majke kao prepreku za moje šire prihvatanje i zamerala sam joj što je lezbejka. Molila sam je da prekine vezu i da se vrati u naš mali iznajmljeni stan u gradu. Da nađem dečka.

Kako sam odrastala u tinejdžerku, bila sam nepristojna, nisam poštovala majku a Kerol još manje. Osjećala sam da mogu da ih ucjenjujem, da upravljam njima zahvaljujući tome što znam njihovu tajnu.

Kerol je bila pod lupom, svi su se raspitivali o njenom životu sa mojom majkom, ali istina nikad nije smela izaći na vidjelo.

Nedavno sam napunila 40 godina i sada sam starija nego što je moja majka bila kada je upoznala Kerol i promijenila život. Čini mi se da je bila dosta hrabrija od mene. Ne mogu a da se ne oduprem osjećaju srama kada pomislim kako se osjećala Kerol kojoj nikad nisam dozvoljavala da dođe na moje školske predstave.

Veza moje majke sa Kerol prekinula se kada je upoznala Rebeku, za koju se udala prije 23 godine - utvrdila je da će njena druga veza sa ženom biti javna, neustrašiva i ponosna. Tada sam imala 17 godina i bila sam posramljena i mrzovoljna tokom čitave ceremonije, a onda sam „slučajno“ izgubila prstenje u travi.

Tek kada sam dobila svoju djecu počela sam da razvijam razumijevanje za majku i da se divim njenoj hrabrosti da živi svoj život.

Tokom godina smo pričale o tome kako je njen život uticao na mene, a ja sam pokušavala da joj kažem da nije bilo tako loše, iako je u to vijreme bilo. Ona se izvinila, ali ja ne moram da joj oprostim jer nema šta da se oprosti. Živjeći svoj život, naučila me je koliko je važno da i ja živim svoj život.

* Tekst preuzet sa Haffington posta, autora Elizabeth Elford.