"KLONITI SE MJESTA ZLOČINA, MOŽE DA IZAZOVE PSIHIČKE POREMEĆAJE": Neuropsihijatar o djeci iz "Ribnikara" - pod rizikom su!

Neuropsihijatar je govorio šta treba uraditi kako se kod djece iz "Ribnikara" ne bi probudila još veća trauma.

Neuropsihijatar i sudski vještak, doktor Zoran Đurić kaže za RTS da je prva stvar koju treba uraditi nakon masovnog ubistva u školi "Vladislav Ribnikar" – pokušati djecu izmjestiti sa mjesta strašnog događaja. Poručuje da djeci treba vremena, kao i da im ne treba podsjećanje i sipanje soli na ranu. Ključno je sprječavanje retraumatizacije, a rekonstrukcija škole arhitektonski, ne samo kozmetički mogla bi da bude novi početak, naglašava Đurić.

Danima slušamo apele roditelja učenika odjeljenja VII/2 škole "Vladislav Ribikar" koji se protive povratku djece na nastavu u školu – na mjesto traume. Uz tu inicijativu, koju je podržalo i više od 200 roditelja, stalo je i Viktimološko društvo Srbije. Traže da se školska godina okonča zaključno sa 3. majem i apeluju na nadležne da za učenike, nastavno i drugo osoblje obezbijede alternativni prostor.

U prilogu jednom od saopštenja roditelja djece iz "Ribnikara" od pre nekoliko dana navedeno je i mišljenje neuropsihijatra i sudskog vještaka doktora Zorana Đurića. "I to zato što prinudno podsjećanje kada se nađete na mestu zločina može da svojim delovanjem izazove psihičke poremećaje kod te djece", dodaje Đurić. Navodi da to znači da su sva djeca koja su prisustvovala zločinu ili bila u neposrednom okruženju i to odmah saznala istraumirana.

"Njima treba vreme da se u njihovim dušama i glavama to sve složi i smiri. Ne treba im podsjećanje, ne treba im sipanje soli na ranu – što bi bilo kada bi se pojavljivala na mjestu zločina", navodi Đurić. Ističe da je predlog Viktimološkog društva vrlo razuman. "U idealnom slučaju bi bilo najbolje da djeca iz 'Ribnikara' ne ulaze u tu zgradu bar do kraja ove školske godine. Kada bismo htjeli da to riješimo na neki najbolji način, najbolje bi bilo da ta zgrada više ne bude škola. Možda to nije realno u našim uslovima, ali svakako da taj dio škole u kome je došlo do zločina na neki način treba da bude obilježen kao mjesto stradanja i kao mjesto na kome se mogu pomenuti poginula djeca", smatra Đurić.

Ističe da se nada da će se naći rješenje koje odgovara našim uslovima. "U principu, treba se kloniti mjesta zločina da se ne bi obnavljale rane", dodaje.

"Deci treba povratak rutini, ali to nije isto što i ići u zgradu škole"
Većina psihijatara sa kojima su se konsultovali roditelji kaže da je povratak redovnim obavezama i rutini put ka izliječenju. Doktor Đurić kaže da je tačno da je povratak rutini put ka poboljšanju i obnavljanju snaga svake ličnosti, ali da to nije isto što i ići u zgradu škole.

"Dejca treba da nastave da se viđaju, ona koja su sposobna da idu u školu, koja nisu potresena ona bi mogla možda do kraja školske godine da nešto uče, ali ne u ovoj zgradi, ne u ovoj školi", navodi Đurić. Naglašava da bi i za djecu koja su prisustvovala događaju bilo dobro da se vrate rutini, ali da to takođe ne treba da bude u toj školi.

"Njima treba omogućiti da budu zajedno, da tuguju, da mogu da razgovaraju o tome šta se desilo i da postepeno razumiju šta se desilo i koje je njihovo mesto u svemu tome", dodaje Đurić. Na pitanje šta mu rekli roditelji, Đurić kaže da ne znaju šta će sa decom koja su uznemirena djeca, pa i oni sa njima, kao i da ne znaju kakvo bi rješenje trebalo da bude, ali da ne žele da djeca idu na mjesto zločina.

"Ja sam to razumio kao jednu normalnu reakciju u ovakvoj situaciji. Imam veliko iskustvo u radu sa traumatizovanim osobama i zbog toga sam rekao da nije dobro da se djeca vraćaju na to mjesto, da njima treba vrijeme da se djeca oporave i da bi najbolje bilo da ta djeca koja su bila u smjeni tog dana i djeca koja su bila učesnici tog užasnog događaja završila školsku godinu", poručuje Đurić.

"Ovakvi događaji ostavljaju i trajne posledice"

Napominje da ne treba djecu izložiti retraumatizaciji. "To znači izlagati ih sitauciji da se nađu na mestu zločina i da se podsjećaju i da ih to povrijeđuje dalje, jer su sada veoma povrijeđena. Ja ne kažem da će ta djeca oboleti, ali ona su pod velikim rizikom. Njih treba pratiti i događaji takve vrste kod većina učesnika ostavljaju nekada i trajne tragove, proizvedu psihički poremećaj koji može da traje i čitavog života. To se ne mora desiti i zbog toga treba spriječiti retraumatizaciju", ističe Đurić.

Navodi da je sada pitanje kako to tehnički izvesti – da li da bude u toj zgradi samo u drugom delu ili napustiti zgradu. "Bilo bi dobro da se cijela škola izmjesti na drugo mjesto. Ja ne znam da li će se to desiti, mi smo jedno društvo, ima mnogo ljudi koji razmišljaju i mnogo službi koje imaju svoje zaključke i svoja rješenja i mislim da ćemo kao društvo znati da donesemo pravo rješenje. U principu, treba se kloniti mjesta zločina, a ako to zahtjeva da promijenimo zgradu – ja mislim da i treba da promijenimo zgradu", kaže Đurić.

Ukazuje da su odobrena sredstva za rekonstrukciju škole 'Vladislav Ribnikar', kao i da bi to bilo nekakvo rješenje. "Ako se taj prostor u kome se taj užasni događaj odigrao promijeni i arhitektonski, ne samo kozmetički – to može da bude novi početak, ali i dalje treba obilježiti mjesto na kome se dogodio zločin", smatra Đurić.

"Ne znamo gdje smo"
Na pitanje kako smo svi mi posle ovakve tragedije, doktor Đurić kaže da misli da ne znamo gdje smo. "Ovako nešto se u Srbiji nikada nije dogodilo. Dogodilo se za vreme rata u Kragujevcu, ali to su uradili neprijatelji, nacisti koji su ubijali djecu. Ovako nešto se u mirnodopskim uslovima, da se desi masovni zločin u školi, nikada nije desilo. Pojedinačna stradanja su se dešavala, jer je to tako u svakom društvu, to je u ljudskoj prirodi da zlo ne spava i ne može se sve spriječiti, ali nemamo iskustva sa masovnim zločinom kao što je ovaj", navodi Đurić.

Naglašava da treba da učimo iz ove situacije i da učinimo sve da preveniramo moguće ponavljanje ovakvih događaja. "To bi značilo da sve naše školske službe, sve naše pedagoško-psihološke službe, sve naše psihijatrijske službe treba da budu veoma budne i vrlo aktivne u budućem vremenu. To bi značilo – sva djeca, sve škole i sve grupe djece u toj školi treba da se nadgledaju i da se prati njihov razvoj i svi roditelji, jer su i oni dio školskog života", kaže Đurić.

"Treba da napustimo improvizacije i ideju da ćemo lako nešto riješiti"
Čitali smo juče i ispovijest 'Roditeljima neliječenog dječaka' koju je napisala majke ubijene devojčice. Zašto mu niste pomogli, zašto ste ga obučavali u streljani, samo su neka od pitanja koja postavlja. Ona u tom pismu podsjeća i kako se dječak koji je ubio drugare ponašao na ekskurziji, dok su sva djeca spavala u krevetima u svojim sobama, da je on spavao sklupčan na jednoj fotelji, a da niko nije obraćao pažnju na to.

"Odgovora nema, možda se ljudi nisu bavili tim dječakom i drugim dječacima i djevojčicama koji pokazuju neku razliku o odnosu na očekivano ponašanje. Iz toga što je rečeno o dječaku koji je počinio zločin se ne može tvrditi da je riječ o nekom poremećaju ili o nekom znaku da će on nešto uraditi, djeca imaju pravo na svaku vrstu ponašanja i slobodu, međutim ono o čemu treba da vodimo računa je da svako ponašanje koje odskače od očekivanog, od norme, koje nije uobičajeno za tu sredinu treba da bude na oku i da to neko treba da vidi i da razgovara sa tim djetetom i šta se dešava", poručuje Đurić.

Treba obratiti pažnju, kako kaže, pored svega neuobičajenog i na svaki konflikt ili varnicu koja izbije u grupi djece. "O svemu tome treba naučiti razgovarati, time se treba baviti, jer to razjašnjavanje, razumijevanje i osvešćivanje onoga šta se dešava glavna stvar koja pomaže da ljudi i djeca budu otporniji prema neočekivanim situacijama i da bolje upravljaju svojim ponašanjem", smatra Đurić.

Navodi da poruka majke stradale djevojčice jeste upozorenje da svi moramo otvoriti četvore oči i gledati šta se zbiva oko nas i truditi se da stvari dovedemo u red. "Da napustimo više improvizacije i ideju da ćemo lako nešto riješiti. Ništa se ne može lako riješiti, a sve se može riješiti ako radimo i ako se trudimo da uradimo", zaključuje Đurić.

(MONDO/RTS)