JA SAM ONA ŽENA KOJA SE PREUDALA ODMAH NAKON SMRTI MUŽA: Nisam sačekala ni godinu dana, a već sam imala dečka

"Momci, vaša mama može slobodno da se uda onaj momenat kada ja umrem," rekao je moj muž djeci i 6 mjeseci kasnije umro je od raka bubrega

Zamišljala sam kao bi izgledao moj život bez muža. Razmišljala sam o tome da li bih mogla ponovo da se zaljubim, ali nisam se pronalazila u takvoj situaciji. Ostala bih ožalošćena udovica godinama, provodila bih subotnje večeri sa svojom mačkom, jedući kokice i čokoladni sladoled.

Bilo je iznenađujuće te večeri kada je Denis kroz šalu za večerom izjavio: „Momci, vaša mama ima moju dozvolu da se ponovo uda nakon što ja umrem".

U tom trenutku nisam bila svjesna težine te izjave, ostala sam šokirana.

Niko od nas dvoje nije bio dobar u ozbiljnoj diskusiji. Odmah sam mu uzvratila u istom šaljivom tonu: "Da, zakazala sam datum za sljedeću godinu" .

Trudili smo se da stvari budu stvarne, ali i lagane. Mom mužu od 26 godina dijagnostikovan je rak bubrega prethodne godine, ali je dobro podnio operaciju i naknadno liječenje. Sada je rak metastazirao na mozak, i iako to nikad nije rekao naglas, očigledno je znao da umire. Svi smo mislili da ima više vremena i željeli smo da čvrsto vjerujemo u to. Kakav drugi izbor smo imali? Kako neko zaista da zna koliko mu je još vremena ostalo sa voljenom osobom?

Šest mjeseci nakon te večere, on je otišao zauvijek. To je za mene period sa rupama u sjećanju, zamagljena slika boravka u bolnici i neuspjele rehabilitacije koja je kao u sekundi napredovala do sahrane. Nakon tih tenutaka setila sam se njegove izjave i slobode koju mi je dao kroz nju, tek tada sam postala svjesna.

Napustila sam svoj dugogodišnji posao novinara i započela novu karijeru. Posjećivala sam različita savjetovališta kako da se nosim sa tugom i bolom, potrošila sam previše novca na to, pila sam, imale izlive bijesa na cijeli svijet...Plakala sam na treninzima joge, po dva puta dnevno zvala najbolju prijateljicu, preživljavala radne dane na poslu... Očekivala sam da će taj period tuge, žalosti i agonije trajati godinama, međutim ono što nikako nisam očekivala je to da ću se zaljubiti nakon svega par mjeseci od smrti mog muža.

Negdje blizu Dana zaljubljenih, moja najbolja prijateljica i ja sjedile smo na kauču i dijelile flašu crnog vina. Razgovarale smo o tome kako bi bilo da smo opet u fazi izlazaka i zabavljanja. Ona je bila udata ali je to veče bila ljuta na muža pa smo se zajedno šalile na ovu temu. Čitale smo opise koje su muškarci pisali o sebi na veb stranici za upoznavanje.

Moja mašta i sjećanja vodili su ​​u rat. Ako sam maštala o odlasku na sastanak, šta je to govorilo o mojoj odanosti čovjeku koji mi je pakovao korpu sa grickalicama za piknik da ih ponesem na posao dok sam bila trudna? Koji me je zasmijavao skoro svaki dan mog života?

Privukao me je muškarac sa stranice za upoznavanje koji je sebe nazvao „Stiv iz Round Lakea“. Jednostavan. Direktan. To mi se odmah dopalo. Prvi put smo se sreli u kafiću. Stigao je rano a ja sam bila sam nervozana što sam na svom prvom sastanku poslije skoro 30 godina. Čula sam horor priče o upoznavanju nekoga na društvenim mrežama. Da li bih uspjela da prepoznam prevaranta ili potencijalnog progonitelja ili da li bih umela da se izvučem iz nevjerovatno neprijatnog sastanka?

Sjedili smo tamo najmanje dva sata, ćaskajući do kasnog popodneva. Odmah sam mu vjerovala. Možda je to bilo neodgovorno i nerazumno. Razgovarali smo o novom sastanku već sljedećeg dana. Predložila sam šetnju šumskim rezervatom a on je obećao da nije serijski ubica. Vjerovao sam mu na riječ. Sreli smo se nekoliko puta te prve nedelje.

Prepričavala sam najboljoj drugarici svoje utiske sa sastanaka a bilo ih je dosta u tih par dana. Bila je zgrožena. „Samo si usamljena i srljaš“, rekla je. „Polako molim te ne žuri“, preklinjala je. „Ovo je bila tvoja ideja“, odgovorila sam joj.

Sve ovo se izdešavalo za manje od godinu dana od Denisove smrtio - oko pet nedelja prije godišnjice njegove smrti. Duboko u sebi, osjećala sam krivicu i strah, što su me osjećanja toliko savladala u tako kratkom vremenu nakon smrti mog muža.

Da li je ikada prerano zaljubiti se nakon gubitka životnog partnera? Odlučila sam da je bolje da odem na sastanke i sa drugim muškarcima, da bih bila sigurna da nisam u nekoj vrsti zablude izazvane tugom koja mi je narušila rasuđivanje.

Rekla sam Stivu da osjećam potrebu da ovo uradim, kako bih bila sigurana da je ono što imamo zaista ono pravo a ne posljedica moje sluđenosti. Jeli smo sendviče u restoranu veoma blizu mjesta gdje smo se prvi put sreli. Mogla sam da primijetim tračak razočaranja u njegovom pogledu, ali je rekao da razumije.

Pristala sam da upoznam drugog muškarca sa istog sajta za upoznavanje. Izvinila sam se svom pokojnom mužu u svojim molitvama, rekavši mu da, sigurno, nije mislio da se bukvalno spojim sa nekim tako brzo nakon što je umro. Na kraju novog sastanka bilo je očigledno: nema varnica - u stvari, više je ličilo na odbojne strane dva magneta. Jedva sam čekala da ponovo vidim Stiva. Tada sam bila sigurna u svoju odluku.

Prvi put kada je upoznao moju djecu i najbolje prijatelje bio je dan kada sam morala da uspavam našeg porodičnog psa. Kako je vrijeme prolazilo, moji momci su počeli da gledaju na Stiva kao na stalno prisustvo u mom životu. On nije nimalo nalik njihovom ocu, i možda to na neki način olakšava stvari.

Ljudi uvijek kažu da tuga nije linearna, i to svakako nije nešto što sam uspjela da orkestriram ili kontrolišem, koliko god da sam pokušavala. Izbliza, bolest i smrt su sirovi i ružni. Ali postoje i zapanjujuće jednostavni trenuci za uživanje. Poniznost i zahvalnost na velikodušnosti drugih i priznanje da život zaslužuje da se živi.

Jedna stvar koju sam naučila iz svoje situacije je da većina nas ne odlučuje kada ćemo umreti, a isto važi i za zaljubljivanje. Denis je bio žestoko duhovit, nestvaran i obožavan čovjek, a ja sam ga voljela cijelim svojim bićem skoro tri decenije. Nikad nisam zamišljala svoj život bez njega, međutim desilo se. Proživela sam sve faze ― tugu, krivicu, poricanje, bol, strah ― i ponekad se vraćam na te mračne trenutke. Za mene je to sve bio jedan veliki ružan san. Nisam očekivao da će se to dogoditi. Ali odlučila sam da nastavim život.

Danas, Stiv i ja živimo zajedno sa njegovim psom, Oreom. Prošlog mjeseca, na našu šestogodišnjicu, pitao me je da se udam za njega i rekla sam da. Ne znam kuda idemo odavde ali idemo zajedno.

*Lisa Blek ispričala je svoju životnu priču za kolumnu Hufposta, podijelila je lično iskustvo na veoma osjetljivu temu gubitka voljenog partnera.

(Stil)