BIO SAM 12 GODINA U KOMI, SJEĆAM SE SVEGA ŠTA SU MI RADILI U BOLNICI: Evo kako danas on izgleda, NAJVIŠE SU GA ZABOLJELE MAJČINE RIJEČI
Prije nego što su doktori mogli bilo šta da preduzmu, dječak je pao u komu, postao je duh.
Martin Pistorijus iz Južne Afrike bio je tipičan dječak koji je volio da se igra, a onda je pao u komu iz koje se nije budio 12 godina. Iz dubokog sna se probudio 2001. godine, kada je napunio 25 godina, a danas, iako ne može da govori, drži motivacione govore o tome kako je živeti u svijetu u kome se ne može reći "volim te“.
Djetinjstvo mu je naglo prekinula misteriozna bolest - kada se jednog dana vratio iz škole sa upalom grla, ali njegova majka nije obraćala pažnju na to, misleći da će sve brzo nestati pomoću čaja. Međutim, njegovo stanje se brzo pogoršalo i više nije mogao ni da hoda, ni da stoji, a nije ni govorio. Ljekari su pretpostavili da je bolestan od kriptokoknog meningitisa, ali prije nego što su mogli bilo šta da preduzmu, dječak je pao u komu, postao je duh.
U ranom periodu o kojem Martin nije znao ništa, bio je u dubokoj komi. Posebnu brigu o njemu organizovala je porodica - od kupanja, hranjenja uz pomoć sonde, okretanja. Ali sa 16 godina, Martin se iznenada probudio - i postao svjestan svega što se dešava oko njega. Ipak, i dalje nije mogao da se kreće, da komunicira sa porodicom, niti da im na bilo koji način pokaže da je prisutan.
"Zamislite da ne možete da kažete 'gladan sam', 'boli me', 'hvala' ili 'volim te', da ste zarobljeni u sopstvenom tijelu, tijelu koje ne reaguje na komande, okruženi ljudima, a ipak potpuno sami, da želite da doprete napolje, da se povežete, utješite, učestvujete. Tokom dugih 13 godina, to je bila moja realnost", rekao je jednom prilikom Pistorijus i dodao:
"Većina nas i ne razmišlja o pričanju, o komunikaciji. Ja sam razmišljao puno o tome. Imao sam puno vremena za razmišljanje. U toku prvih 12 godina svog života, bio sam normalan, sretan, zdrav dječak. Onda se sve promijenilo. Dobio sam moždanu infekciju. Doktori nisu bili sigurni šta je u pitanju, ali su me liječili najbolje što su znali. Ipak, postepeno mi je bilo sve gore. Na kraju sam izgubio sposobnost da kontrolišem pokrete, gledam ljude u oči i, konačno, svoju sposobnost govora. Dok sam bio u bolnici, očajnički sam želio da odem kući. Rekao sam majci: 'Kada ću kući?' To su bile posljednje riječi koje sam izgovorio sopstvenim glasom", naglasio je Pistorijus.
Mrzio je centar za njegu, jer mu je bilo strašno, Martin se žalio čak i na se*sualno zlostavljanje u kojem bi ga službenica doma zgazila i simulirala s*s po tijelu, dodirujući mu genitalije...
"Čupali su me za kosu, udarali me metalnom kašikom u zube da jedem. Često su mi davali vruć čaj, šamarali me, ponašali se kao da nisu ljudi. Stavili bi me ispred televizora, koji bi radio cijelo popodne. Svaki dan program je bio isti, Barni dinosaurus. Bože, koliko sam mrzio tu emisiju", rekao je Martin i dodao:
"Bio sam potpuno nemoćan da promijenim išta u svom životu ili to kako me ljudi gledaju. Bio sam nijem, nevidljivi posmatrač ljudskog ponašanja kada su mislili da ih niko ne gleda. Nažalost, nisam bio samo posmatrač. Bez načina da ostvarim komunikaciju, postao sam savršena žrtva - bespomoćan predmet, naizgled lišen osjećanja koji su ljudi koristili da ispunjavaju svoje najmračnije želje", rekao je on.
Od svega što je doživio u komatoznom tijelu, kao najbolniji trenutak navodi ono što je rekla njegova majka. Ona je u jednom trenutku stajala pored njega, brisala ga krpom i gledajući u njegovo beživotno tijelo rekla naglas - 'Nadam se da ćeš umrijeti'. Martin je to čuo i ostalo mu je u pamćenju. Iako ga je to tada strašno rastužilo, danas potpuno razumije.
"Najgore je bilo što nisam mogao da je zagrlim, da joj kažem kako se dobro brine o meni, koliko sam joj zahvalan. Bilo je puno trenutaka kada sam odustajao i tonuo u tamni ambis. Posebno mi je ostao u sjećanju jedan momenat. Otac me je ostavio samog u kolima dok je na brzinu otišao da kupi nešto iz prodavnice. Slučajni prolaznik je šetao pored, pogledao me i nasmiješio se. Nikada neću saznati zašto, ali taj jednostavni čin, prolazni trenutak ljudske povezanosti, promijenio je to kako sam se osjećao, dajući mi snagu da nastavim", objasnio je Martin u suzama.
Nakon toga, kako su misli krenule da mu budu pozitivnije, desilo se nešto nevjerovatno - i njegovo tijelo je počelo da se oporavlja. Krenuo je potpuno neočekivan neurološki oporavak i njegova mukotrpna borba da dokaže da je prisutan.
Kada se probudio i potpuno rehabilitovao, preko interneta je upoznao Džoan sa kojom se vjenčao 2009. godine. Martin sada ima 39 godina i živi u Engleskoj sa svojom partnerkom, a nedavno su postali roditelji dječaka.
Postoji toliko fascinantnih i dramatičnih događaja u njegovom životu da se sada pregovara da se snimi film o njegovom životu. On i njegova supruga se nadaju da će uloge dobiti Met Dejmon i Kameron Diaz.