ŠTO ĆE SE DOGODITI KADA PROPADNE NAŠA CIVILIZACIJA: Ima li čovječanstvo potencijal da krene ispočetka?

Kada je bio na svom vrhuncu u 2. i 3. vijeku, trećina svijetskog stanovništva živela je u Rimskom carstvu. To je zaista na mnogo načina bio vrhunac ljudskog napretka.

Njeni građani uživali su u prednostima centralnog grijanja, betona, dvostrukog stakla, bankarstva, međunarodne trgovine i mogućnosti društvenog napretka na hijerarhijskoj skali. Rim je postao prvi grad u istoriji sa milion stanovnika i bio je centar tehnološkog, pravnog i ekonomskog napretka. Činilo se da je carstvo stabilno, bogato i moćno i nemoguće ga je uništiti.

Kolaps civilizacija

Ali znamo da je istorija pokazala i svoju drugu stranu. Isprva polako, a onda naglo, srušila se najmoćnija civilizacija koju je svijet ikada vidio.

Pod pojmom "civilizacija" podrazumijevamo složeno društvo u kojem je rad specijalizovan i u kojem se pojavljuju društvene klase i kojim vladaju institucije. Civilizacije dijele dominantan zajednički jezik i kulturu i pripitomljavaju biljke i životinje kako bi hranile i održavale velike gradove gdje često grade impresivne zgrade i spomenike.

Civilizacija nam omogućava da postanemo efikasni u velikom obimu, prikupimo ogromne količine znanja i iskoristimo ljudsku genijalnost i prirodne resurse. Bez civilizacije, većina ljudi se nikada ne bi rodila. Zbog toga je pomalo zabrinjavajuće što je kolaps pravilo, a ne izuzetak. Gotovo sve civilizacije nestaju - u prosjeku nakon 340 godina.

Za prosječne građane takav kolaps je gotovo uvijek traumatičan. Njihov zajednički kulturni identitet je uništen jer institucije gube moć da organiziraju ljude. Gubi se znanje, nasilje je u porastu, a životni standard opada. U stvari, sama populacija često opada. Civilizacija ili potpuno nestaje ili je apsorbiraju jači susjedi ili se pojavljuje nešto novo, ponekad s primitivnijom tehnologijom nego prije.

Ako je tako vijekovima, šta će se desiti sa nama? Baš kao što su Evropljani zaboravili kako izgraditi unutrašnje vodovode i napraviti cement, hoćemo li izgubiti našu industrijsku tehnologiju, a time i naša najveća dostignuća, od jeftine brze hrane do pametnih telefona ili laserske operacije oka? Hoće li sve što imamo danas propasti?

Naši gradovi se prostiru na hiljade kvadratnih kilometara, mi putujemo nebom, a naša komunikacija je trenutna. Industrijska poljoprivreda sa projektovanim biljkama visokog prinosa, efikasnim mašinama i visokoefikasnim đubrivima hrani milijarde ljudi. Moderna medicina nam daje tako dug životni vijek koji je bio nezamisliv prije samo jednog stoljeća, a industrijska tehnologija nam pruža neviđeni nivo udobnosti i obilja. Istina, još nismo naučili da ih postignemo bez uništavanja ekosfere.

Strah je veliki

Danas postoje različite civilizacije koje se međusobno takmiče i koegzistiraju, ali zajedno čine jedinstvenu – globalnu civilizaciju.

Iako se na prvi pogled ne čini tako, naša savremena globalizirana civilizacija je još ranjivija od prošlih imperija jer smo mnogo dublje međusobno povezani. Kolaps industrijaliziranog svijeta doslovno znači da bi većina današnjih ljudi nestala jer bez industrijske poljoprivrede više ih ne bismo mogli hraniti. Ali postoji još veći rizik.

Šta ako je kolaps bio tako duboko destruktivan da se ne bismo mogli reindustrijalizirati? Šta ako uništi naše šanse da uživamo u prosperitetnoj budućnosti kao multiplanetarna vrsta? Globalni civilizacijski kolaps mogao bi biti katastrofalan za naš opstanak.

To ne bi uništilo samo živote onih koji su danas živi, ​​već i svih budućih generacija koje bi mogle nastati. Svo znanje koje smo mogli otkriti, umjetnost koju smo mogli stvoriti, radosti koje smo mogli doživjeti, bilo bi izgubljeno. Koliko je sve to vjerovatno?

Počnimo s dobrim vijestima. Iako se kolapsi civilizacija dešavaju redovno, nijedna nikada nije uništila sve države svijeta. Na primjer, kada je Rim propao, Vizantija je preživjela, baš kao i Kraljevina Aksum u današnjoj Etiopiji ili civilizacija Maja u današnjem Meksiku. Isto važi i za pad broja stanovnika. Nijedna katastrofa još nije ubila više od deset posto svjetske populacije - ni pandemija, ni prirodna katastrofa, ni rat.

Posljednji primjer ogromnog smanjenja globalne populacije bila je crna smrt, strašna epidemija kuge u 14. stoljeću koja se proširila Bliskim istokom i Evropom i ubila trećinu europske populacije, odnosno desetinu svjetske populacije. Ako je bilo koji događaj trebao uzrokovati kolaps civilizacije, onda je to trebala biti Crna smrt. Međutim, čak je i kuga pokazala otpornost čovječanstva, mnogo više od njegove krhkosti. Stravičan gubitak ljudskih života i patnja nisu dugoročno negativno uticali na evropski ekonomski i tehnološki razvoj.

Kuga nas nije ubila
Stanovništvo se oporavilo u roku od dva stoljeća, a samo dva stoljeća kasnije počela je industrijska revolucija.

Istorija je puna nevjerovatnih oporavka od strašnih tragedija. Ne možemo a da se ne osvrnemo na atomsku bombu na Hirošimu na kraju Drugog svjetskog rata. Ubijeno je 140.000 ljudi, a 90% grada je sravnjeno sa zemljom. Ali uprkos tome, grad se potpuno oporavio. Broj stanovnika se vratio na stare brojke nakon samo deset godina. Danas je to uspješan grad sa 1,2 miliona stanovnika. Naravno, to ne umanjuje strahote onih koji su to proživjeli, ali svi ovi znakovi otpornosti su dobre vijesti za nas kao vrstu.

Dakle, oporavak je vjerovatno čak i u najgorem slučaju. Međutim, danas postoji nova varijabla u cijeloj jednačini.

Čovječanstvo sada ima neviđenu destruktivnu moć. Današnji nuklearni arsenali su toliko moćni da bi sveopšti globalni rat mogao uzrokovati nuklearnu zimu i smrt milijardi ljudi. Naše znanje o vlastitoj biologiji i načinu na koji manipuliramo njome postaje toliko napredno da postaje moguće proizvesti viruse zarazne poput koronavirusa i smrtonosne poput ebole.

Rizik od globalnih pandemija raste. Dakle, možemo izazvati kolaps i to bi moglo biti mnogo gore od svega što nam je priroda do sada pripremila. Kada bi, na primjer, umrlo 99% stanovništva, da li bi se globalna civilizacija zauvijek urušila? Možemo li se ikada oporaviti od takve tragedije?

Još uvijek ima razloga za optimizam. Danas ima milijardu poljoprivrednih radnika, pa čak i kada bi globalna populacija pala na samo 80 miliona, gotovo je zagarantovano da bi mnogi od preživjelih znali kako proizvoditi hranu. Štaviše, ne bismo morali početi od nule jer bismo i dalje mogli koristiti moderne visokoprinosne usjeve. Kukuruz je deset puta veći od svog divljeg pretka. Drevni paradajz je bio veličine današnjeg graška.