ONO ŠTO SPAJA I RAZDVAJA: Zašto Rusija i Kina ne mogu ostati najbolji prijatelji

Jedan od najistaknutijh ruskih intelektualaca i lingvista 20. stoljeća, Dmitrij Likačov, poznat kasnije kao sovjetski disident nadimka "savjest Rusije", jednom je znakovito konstatirao kako je Rusija zemlja koja je kroz svoju povijest naglo donosila velike i neočekivane zaokrete.

Danas se Rusija doima politički vrlo usmjerenom i predvidljivom, no koliko je to njena "politika", a koliko je ona zaista takva?

Uzmimo u razmatranje odnos između Rusije i Kine. Ruski predsjednik Vladimir Putin u više navrata je javno isticao veliko prijateljstvo koje vlada između Moskve i Pekinga. Otvoreno je hvalio Kinu i u sklopu nedavnog energetskog summita na kojem je gostovao. Doima se da su Rusija i Kina zaista u odličnim odnosima, a taj savez čini ih snažnijima i otpornijima na izazove sa Zapada kojima su obje zemlje itekako izložene. No, koliko je to navodno veliko prijateljstvo stvarno i održivo, a koliko samo prigodni narativ u datom trenutku?

Ulazeći u takvu procjenu moramo sagledati ruski stav prema Kini mimo samog Putina. Što misli ostatak ruske elite? Tu imamo već tradicionalno razne stavove, od onih koji smatraju da bi se Rusija trebala okrenuti Zapadu, argumentirajući da joj je tamo mjesto, kulturalno i vrijednosno, do onih koji su zaista predani konceptu moćne Euroazije na čelu s udruženom Rusijom i Kinom.

Zanimljivo je u tom kontekstu pogledati aktualne stavove nekoga tko spada, ili je barem do nedavno spadao u ovu drugu kategoriju. Idealan primjer takvog pojedinca je ruski profesor Aleksandar Lukin. Riječ je o poprilično poznatom imenu u domeni geopolitike. Lukin - koji je 2018. objavio knjigu "Kina i Rusija: Novo zbližavanje" - nipošto ne spada u skupinu koja navija za ruski zaokret prema Zapadu (a takvih je u redovima ruske intelektualne elite vjerojatno i više no što bi se nekome na prvu činilo). Lukin je radio u ministarstvu vanjskih poslova još za vrijeme SSSR-a, a kasnije i u sovjetskoj ambasadi u Pekingu. U Kini je inače uvijek vrlo rado viđen gost, a bivši kineski predsjednik Hu Jintao ga je odlikovao medaljom zasluge za "iznimni doprinos razvoju kinesko-ruskih odnosa". Medalju je dobio i od Šangajske organizacije za suradnju. Povrh toga Lukin je i profesor na kineskom sveučilištu u Zhejiangu.

Sve ove biografske detalje navodimo kako bismo istaknuli njegov očiti afinitet prema rusko-kineskim odnosima i samim time još puno veću težinu ima kad netko poput njega konstatira (u kolumni za vanjskopolitički list The Washington Quarterly) kako je "vrhunac rusko-kineske suradnje danas vjerojatno iza nas".

Zašto misli tako? Ima nekoliko vrlo zanimljivih i valjanih argumenata. Smatra kako sve nametljivija kineska vanjska politika i tzv. "diplomacija vuka ratnika" (direktniji i agresivniji stil diplomacije koji je Kina počela primjenjivati u 21. stoljeću, naročito otkako je Xi Jinping na vlasti, što je u kontrastu s recimo diplomacijom "ne pretjeranog isticanja" u vrijeme Deng Xiaopinga) počinju sve više "iritirati rusku elitu".

Što ima tu iritirati rusku elitu? Dosta toga zapravo. Kao prvo, nemojmo zaboraviti, do nedavno je Rusija, čak i nakon raspada SSSR-a, slovila kao "druga sila svijeta", danas tu poziciju definitivno preuzima Kina (koja cilja i na broj jedan). Dobro, taština neće dovesti do ugroza praktične koristi koja proizlazi iz dobrih rusko-kineskih odnosa. No, dvije sile teško mogu egzistirati u nekakvom "vakuumu prijateljstva" jer oko njih se nalazi stvaran svijet i stvarne zemlje prema kojima obje imaju svoje interese i ideje.

Točno između njih nalaze se velika prostranstva centralne Azije, regija koja u geopolitičkom smislu postaje sve atraktivnija. Do nedavno je ovo bio prostor potpune dominacije ruskog utjecaja. Nije tajna da još od raspada SSSR-a Rusija poprilično predano radi na tome da cijeli ovaj prostor zadrži u svojoj orbiti i privuče ga još bliže Moskvi. To su uspijevali i uspijevaju još i danas, ali njihov "najbolji prijatelj", koliko god šutjeli o tome, sad postaje i jedan od glavnih izazivača kada govorimo o utjecaju nad zemljama centralne Azije, bivšim sovjetskim republikama.

Nemojmo zaboraviti kako Rusija i Kina, iako stalno ističu suradnju, imaju zapravo dva velika projekta čiji interesi se nužno ne preklapaju. S ruske strane tu je Euroazijska ekonomska unija, projekt gdje definitivno Rusija vodi glavnu riječ. S druge strane Kina ima svoj gigantski projekt Novog puta svile (službeno - Inicijativa pojasa i ceste) koji je, dakako, zemljama koje se u isti uključe daleko atraktivniji od ruske alternative zbog jednog vrlo jednostavnog razloga: Kina nudi daleko više novca za izgradnju infrastrukture.

Da, službeno Rusija i Kina, odnosno njihovi projekti u Euroaziji, međusobno surađuju, ali pitanje je koliko je to zaista tako. Primjerice, prošle godine u lipnju na ministarskom sastanku kineskog projekta nije se pojavio ruski ministar Sergej Lavrov te su umjesto toga poslali samo ambasadora. U retrospektivi moglo bi se reći kako Lavrov nije došao zbog koronavirus krize, no možda je nešto drugo razlog.

Vratimo se na centralnu Aziju. Desetljećima već je jasno da je Rusija glavni osiguravatelj sigurnosti zemalja u ovoj regiji. No, i ta konstantna se sad nalazi pred izazovom. Naime, Peking ne samo da nudi oružje i vojnu obuku zemljama centralne Azije već tamo šalje i svoje trupe. Kina je izgradila vojnu bazu u Tadžikistanu, primarno kako bi osiguravali situaciju u svojoj nemirnoj regiji Xinjiang, ali pritom u isto vrijeme ruše rusku ulogu (da ne kažemo da ulaze i u rusko tržište naoružanja). Nadalje, unatoč svim vojnim sporazumima između Rusije i Tadžikistana niti Peking niti Dušanbe nisu se konzultirali s Rusijom oko izgradnje kineske vojne baze na prostoru Tadžikistana.

Naravno, ruski utjecaj u centralnoj Aziji danas je i dalje veći nego kineski. Štoviše, u zemljama centralne Azije izbijale su i demonstracije protiv kineskog utjecaja (kao i u nekim drugim zemljama diljem svijeta). No, sav taj kapital utjecaja kojeg Rusija još uvijek ima polako se smanjuje, a Kina vrlo ciljano i bez previše obaziranja kreće u širenje vlastitog. Primjerice, Kina je pokrenula veliku kampanju fokusiranu na obrazovanje kroz period od 10 godina. U tom periodu zemljama centralne Azije (koje su dio Šangajske organizacije za suradnju) podijelit će oko 30.000 stipendija za školovanje. Polako, ali sigurno, Kina će graditi svoj utjecaj u centralnoj Aziji dok će se ruski smanjivati. Rusija jednostavno nema dovoljno resursa da bi bila kontinuirano atraktivniji saveznik, a spomenuta ruska elita - koju spominje i profesor Aleksandar Lukin - to jako dobro zna.

Rusko-kinesko prijateljstvo danas ima smisla jer mogu, kako smo i rekli, pokazati se moćniji pred još uvijek agresivnim ambicijama SAD-a. No, SAD je neminovno sila na zalasku i to brzo mnogima postaje sve jasnije. Ako se jednog dana, a to je možda skorašnji dan, Rusija i/ili Kina prestanu bojati američkog pritiska njihovo prijateljstvo brzo će biti na ozbiljnoj kušnji.

Interes je podloga koja se s vremenom transformira, interes je taj koji spaja i razdvaja. To je povijesni princip koji daje dinamiku geopolitici, a Rusija i Kina morale bi pokazati itekako veliku dozu političke evolucije ako žele ne pasti u tu zamku. Pritom im može, barem za sada, pomoći i to što na prostoru centralne Azije imaju i jedan važan zajednički interes - i Rusiji i Kini je u interesu da ne dođe do radikalizacije tamošnjeg većinski muslimanskog stanovništva.

Ipak, kako Kina bude jačala nad Rusijom nezadovoljstvo će se širiti hodnicima ruskih elita - koje možda i nemaju najmudriju viziju budućnosti Rusije u svijetu koji se mijenja. ali je tako. To je pak nešto što bi SAD, ako budu vrlo mudri, mogao ponovno iskoristiti baš kao što su iskoristili svađu između Moskve i Pekinga u vrijeme SSSR-a. Tadašnja američka administracija na čelu s Nixonom (iako je pravi arhitekt bio Henry Kissinger) privukla je Kinu na svoju stranu i eksploatirala rivalstvo među dvije najveće komunističke zemlje. To bi mogli ponoviti na način da ovog puta privuku k sebi Rusiju koja će uskoro početi pokazivati svoje negodovanje (pokazivala bi već i sad, ali se mnogi moraju držati narativa koji diktira Vladimir Putin). Nixon je davno mrtav, ali čovjek koji je orkestrirao američko-kinesko zbližavanje nije, samo je pitanje ima li Henry Kissinger (98) još uvijek dovoljno utjecaja, a iako svakako u poznim godinama u svojim izlaganjima pokazuje se kognitivno stabilniji od 20 godina mlađeg predsjednika Joea Bidena.