Otkrivamo zašto zemlje arapskog svijeta ne žele primiti izbjeglice iz Sirije

Teško je ne primijetiti kako gotovo sve sirijske izbjeglice bježe prema zapadu, te ne traže utočište u bogatom svijetu arapskih država.

Korisnici društvenih mreža sve češće postavljaju pitanje „Zašto?“ .

Na Twitteru raste popularnost oznake #Hosting_Syria's_refugees_is_a_Gulf_duty preko koje Arapi pokazuju ogorčenje prema svojim liderima, gledajući kako pojedine države Evrope, poput Njemačke, prihvataju hiljade izbjeglica dok zemlje arapskog svijeta ne rade ništa.

„Sramotno je da, bježeći od smrti, lutaju po Božijoj zemlji i utope se u moru, a mi smo im bliži nego Zapad“, je poruka koja se sve češće može naći ispod zastrašujućih slika utopljenih ljudi i djece.

U Evropi, takođe, korisnici interneta osuđuju arapske zemlje zbog nemarnosti prema svojoj braći. Facebook zajednica Sirijaca u Danskoj se nedavno oglasila sa porukom „Zašto smo bježali od naše muslimanke braće koji su trebli preuzeti odgovornost na sebe prije nego neke zemlje za koje oni kažu da su zemlje nevjernika?“

Velika većina od oko 4 miliona ljudi su zbog sukoba i teškoća u Siriji pobjegli u susjednu Tursku, Jordan ili Libanon gdje žive u izbjegličkim kampovima.

Hiljade njih su se zaputili prema Evropi, a posebno ove godine kada 4-godišnji sirijski rat ne pokazuje nikakve znakove stišavanja. Svoj spas su vidjeli u Evropi iz razloga što tu imaju priliku prijaviti se za azil ili dobiti izbjeglički status, te dobiti posao i početi novi život.

Uprkos prozivkama na društvenim mrežama zbog činjenice da bogati arapski svijet ne nudi dobrodošlicu za izbjeglice, male su šanse da će se bilo šta promijeniti. Razlog je averzija arapskih država na davanje statusa izbjeglice, ne samo Sirijcima, nego bilo kome. 

„Postoje neki Sirijci koji su našli utočište u zaljevu, posebno u Kataru, ali su uglavnom dobili privremenu vizu“, kaže Jane Kinninmont, zamjenica šefa programa na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi u Chatham House u Londonu. „Za razliku od zapadnih zemalja i zemalja širom svijeta, arapske zemlje nisu potpisale međunarodnu konvenciju o pravima izbjeglica.“

Kinninmont kaže da je ovakav stav arapskih zemalja motivisan činjenicom da veliki broj migranata, uključujući migrante iz Pakistana, boravi u ovim zemljama zbog političkih nemira i represije koja vlada u njihovim zemljama.

„Njihova zabrinutost polazi od toga da ako bi prihvatili politički azil, to bi moglo otvoriti vrata za mnoštvo privremenih radnika da ostanu trajno, a to bi izazvalo prilično složena pitanja.“

Broj radnika migranata prelazi broj domaćeg stanovništa u svakoj arapskoj zemlji, osim u Saudijskoj Arabiji i Omanu. U ovim zemljama velika većina radne snaga je strana, od 88,5% u Omanu, do 99,5% u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Ipak, ako zemlje arapskog svijeta ne žele promijeniti status o političkom azilu, bilo bi nepošteno reći da su zatvorili oči pred patnjama sirijskih izbjeglica u drugim državama.

Kinninmont napominje da je Kuvajt najveći arapski donator za izbjeglice iz Sirije, te četvrti po redu na međunarodnom planu, nakon SAD-a, Velike Britanije i  Njemačke. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati takođe su među prvih 10 međunarodnih donatora.