ANALIZA NEADRESIRANIH UZROKA: Zašto se Americi dogodio Trump i zašto će joj se nakon Bidena dogoditi još i puno gore

Za nekoliko dana Donald Trump više neće biti predsjednik. Amerika se u neku ruku vraća u "uobičajeno", a mnogi se ovih dana pitaju kako se ovo sve uopće dogodilo? Kako se Americi, čija je politika u usporedbi s današnjom bila desetljećima predvidljiva, čak i "dosadna" (sjetimo se Obama Vs Romney izbora iz 2012. godine), dogodio Trumpizam?

Kada se sve slegne i kad inauguracija u srijedu prođe, a imajući u vidu da će je čuvati više od 20,000 vojnika (to je veći broj američkih vojnika nego što se trenutačno nalaze u Iraku i Afganistanu zajedno), trebala bi proći mirno, moći će se napokon napraviti pravi rezime Trumpovog turbulentnog mandata. Zašto je to do sada bilo nemoguće precizno učiniti? Zbog samog Trumpa i njegove nepredvidivosti. Sve dok Trump napokon ne napusti Bijelu kuću nećemo moći reći "kakav je" stvarno bio njegov mandat. Uzmimo za primjer tu tvrdnju koja se često spominje kao njegova pozitivna strana - "Trump nije započeo niti jedan novi rat". Da, nije, ali morat ćemo pričekati da prvo siđe s vlasti kako bismo mogli reći da ta tvrdnja stoji. Jer čini se da je pred udar na Kongres opcija vojnog sukoba s Iranom bila često na njegovom stolu...

Ono što pak sa sigurnim vremenskim odmakom možemo jasno ustvrditi su razlozi koji su doveli do Trumpovog dolaska na vlast prije četiri godine. Američki interni problemi doveli su do stanja koje je moralo rezultirati pojavom neke radikalnije političke opcije i ona se stvorila u isto vrijeme na dvije strane političkog kompasa. Jedina razlika je u tome što je republikanska stranka, generalno oportunija od svojih rivala, dozvolila da radikalni kandidat, Donald Trump, postane službeni kandidat za predsjednika SAD-a, dok je demokratska stranka bacila sve klipove što je imala pred noge senatora iz Vermonta.

Niti je Bernie Sanders bio "komunist" niti je Donald Trump bio "fašist", ali za američku politiku koja se desetljećima nije odmicala od šireg centra (a Demokratska i Republikanska stranka već godinama se "približavaju" kada je riječ o ključnim, ne društvenim, politikama) obojica su predstavljala "krajnje radikalnu" opciju.

Američki problemi, a u suštini su to ekonomski problemi stvoreni brutalnim napadima i nagrizanjem srednje i radničke klase razuzdanim neoliberalizmom, mogli su se zapravo "riješiti" samo na dva moguća načina. Prvi način bio je konstruktivniji, zaokret prema socijalnoj državi, sve ono što je predlagao Bernie Sanders - normalan zdravstveni sustav po europskom uzoru, besplatno obrazovanje, zaštita radnika, izgradnja dodatne socijalne mreže koja bi zaštitila radnika od sirove vjetrometine američkog kapitalizma.

Sanders, senator koji je aktivan u američkoj politici desetljećima, postao je gotovo preko noći nacionalna senzacija s ogromnom i lojalnom sljedbom. Njegovi skupovi bili su krcati, emotivni. Zapravo, ako bismo bili iskreni, bili su u tom emotivnom smislu poprilično nalik skupovima koje je održavao Donald Trump. S druge strane entuzijazam za tadašnju kandidatkinju Hillary Clinton, i prošle godine za Bernija Sandersa, bio je blijed i anemičan, što ne iznenađuje jer brojni glasači znaju što ova vrsta političara predstavlja - sve, samo ne rješenje.

Hillary Clinton je izgubila izbore 2016. i to nimalo ne čudi - kao što ne čudi ni da je Trump izgubio ove. No, da je Demokratska stranka imala dovoljno razuma da dozvoli popularnijem kandidatu da uđe u ring, Bernie Sanders bi prema gotovo svim anketama porazio Donalda Trumpa i danas bi imali jednu sasvim drugačiju situaciju, svakako bolju (iako daleko od toga da je Sanders bio idealan - neki njegovi vanjskopolitički stavovi bili su su poprilično "nezgodni").

Sanders i Trump nudili su rješenje. Jedan iz ljevičarskog ugla, drugi iz desničarskog, a na nekim mjestima su se neminovno i preklapali - jer su se morali preklapati imajući u vidu već ranije spomenutu primarnu američku problematiku vezanu uz ekonomsku egzistenciju milijuna ljudi. Sanders je nudio zaokret prema većem državno-socijalnom modelu dok je Trump obećavao da će vratiti radna mjesta koja su se iz Amerike preselila u Aziju. Dakako, Trump je na te ekonomske ideje nadovezao i ogromnu dozu toksične desničarsko-populističke retorike, kako to i biva u vrijeme ekonomskih kriza.

Ako se pita korporacije, odnosno kapitalističku klasu, opet im je prihvatljiviji Trump koji će im smanjivati poreze od jednog Sandersa koji će ih im povećavati! Naravno, najviše od svega im paše "provjereno", a to će sad dobiti s Bidenom.

Temeljni i strukturalni problem Amerike je, jedan kroz jedan, njihov ekonomski model, ali Trump je fokus prebacio na imigrante, na potrebu izgradnje zida uzduž granice s Meksikom. Time je u startu prisvojio glasove onog dijela Amerike koji još uvijek Ameriku vidi na jedan vrlo specifičan, da ne kažemo rasno definiran način. Trump, kao lukavi medijski "personality" znao je kako svoje izjave uvijek koncipirati na način da mu se "ne može staviti soli na rep", ali opet da njegova baza osjeti da se obraća primarno njoj. Na svoj poklič "učinimo Ameriku ponovno velikom" nikad nije stavio oznaku vremenskog perioda kada je to Amerika bila "velika" - to definiranje ostavljeno je za slobodnu interpretaciju, a samim time mnogi su zaključili da to mora biti era u kojoj su tzv. WASP-ovci (bijeli anglosaksonski protestanti) bili dominantno lice Amerike.

No, kada je riječ o onim ključnim ekonomskim temama, Trump je dao neke prijedloge koji bi pomogli adresirati postojeće stanje u Americi, ali ih nije realizirao. Gledajući iz ove perspektive čini se da nije niti imao namjeru. Uzmimo primjerice njegovu najavu da će vratiti radna mjesta natrag u Ameriku, da će ponovno pokrenuti proizvodnju, da će "made in USA" ponovno biti česta oznaka. Što je ostvario u 4 godine mandata? Gotovo pa ništa, štoviše, situaciju je učinio još i težom. Njegov trgovinski rat s Kinom nije pomogao američkom radniku jer nije ni imao za cilj pomoći američkom radniku. Sam Trump je u više navrata rekao kako želi s Kinom postići "dogovor" koji bi uključivao otvaranje kineskog enormnog tržišta za američke korporacije. Što bi "običan Amerikanac" imao od toga? Samo još ubrzaniji gubitak radnih mjesta.

Trumpovi dužnosnici proveli su 4 godine napadajući kineske velike korporacije, naročito visokotehnološke kao što je Huawei, boreći se žestoko da zaustave veći prodor kineskih kompanija u Europi. Zašto? Da pomognu "američkom radniku"? Naravno da ne. Time su pomagali jedino američkim transnacionalnim korporacijama koje sve teže drže korak s kineskim tehnološkim uzletom.

Što da je pobijedilo ono drugo "radikalno" krilo američke politike? Teško je reći, jer Berniju Sandersu prilika je od strane Demokratske stranke uskraćena ne jednom već dva puta. Istina, on sam je na kraju prošlog proljeća otvoreno podržao Joea Bidena za predsjednika što pokazuje da Bernie nije toliko "radikalan" koliko su se njegovi pristaše nadali da je.

I gdje je Amerika sad? U vrlo teškoj situaciji. Naime, da je Trumpa smijenilo socijalno-progresivno krilo, Sanders ili netko kao Sanders (čak i Andrew Yang sa svojom idejom temeljnog neophodnog dohotka bio bi dobra opcija, iako realno nije imao šanse na izborima), možda bismo mogli govoriti o nekim boljim danima koji dolaze, teškim, ali perspektivno boljim. Dolazak Joea Bidena znači da boljih dana neće biti jer je riječ o kontinuitetu jedne te iste politike koja je dovela Amerikance u situaciju da moraju napustiti svoju "zonu komfora" i prikloniti se radikalnom kandidatu, Sanders im je bio uskraćen pa su se odlučili za Trumpa (da, nije tajna da je dio Sandersovaca 2016. glasao za Trumpa) - jasno, ovog puta to više nisu mogli učiniti, ne samo zato što im se smučila pojava i retorika Donalda Trumpa već i zbog činjenice da su vidjeli da "od Trumpa ništa". Njegov "sraz s globalistima" sveo se na populizam i praznu retoriku. Zato je, između ostalog, Trump i izgubio ove izbore (jasno, koronavirus kriza mu je dodatno presudila).

Joe Biden pak, bio on sad 4 ili 8 godina na vlasti (ili pak zbog njegovih godina dođe do tranzicije na potpredsjednicu Harris), nastavit će tamo gdje su stali Obama, Bush, Clinton... Od osnovnih načela nema odstupanja, neoliberalna Amerika koja radi za korporacije, a ne narod, nastavlja se (nije da je nešto usporila u vrijeme Trumpa!). To pak znači da napetost koja se danas osjeća će samo rasti i rasti. Jasno, dio populacije interpretirat će je i transformirati u rasnu, ideološku, političku i društvenu napetost te stoga postoji stvarna opasnost od izbijanja sukoba unutar Amerike, ali to je ipak ekonomska napetost koja stvara sve ostale. Rasistički KKK (Ku Klux Klan) pojavio se sredinom 19. stoljeća da bi kasnije 20-ih godina 20. stoljeća doživio svoju revitalizaciju. Zašto baš tada? Što je bio "okidač"? Ekonomska kriza, dakako. Kriza u kojoj se dojučerašnja udobna klasa osjetila ugroženom.

Svi najgori periodi novije povijesti, sve najmračnije vlasti "dojahale" su na valu velike ekonomske krize i psihofizičke neizvjesnosti masa. Pojačavanje takve krize ne da može, već mora, ponovno dovesti takve aktere u fokus i do vlasti, a nema te medijske blokade i brisanja online profila koji će ih zaustaviti. Rješenje je samo jedno i uvijek je ekonomske prirode, ne političko-retoričke, ali u današnjoj Americi, nekoliko dana pred Bidenovu inauguraciju, takvo rješenje čini se dalje no ikad, a na horizontu samo su flasteri koji ne mogu zakrpati već preteške ozljede radnog naroda bez obzira na rasnu ili bilo kakvu drugu pripadnost.