"Nakon njihove nesreće sam lutala, bježala od sebe.."

"Nakon suprugove i djetetove nesreće sam lutala, radila sve samo da se ne moram zaustaviti ispred ogledala i priznati sebi da se sve to stvarno dogodilo da su poginuli i da sam ovdje ostala sama.

Bježala sam od sebe panično, a trčala po krivim stazama nastojeći biti brža od svog bola.

Godinu dana mi je trebalo da se suočim sa istinom i da shvatim da je jedino što zelim čuvati uspomenu na njih dvoje jer su bili moje sve.

Žao mi je što sam to tek sada shvatila, da sam shvatila ranije, mnogi oko mene bi bili pošteđeni moje "ludosti".

Slomljena sam ali zbog njih guram dalje vjerujući svim srcem da ću im jednom opet moći reći koliko ih volim i zagrliti ih cijelim svojim bićem. Istina je da svatko tuguje na svoj način i da ako nismo u stanju biti podrška da ni slučajno ne budemo oni koji sude.

Bol se ponekad pokazuje i osmjehom. Zapamtite to. Grlite i volite svoje najmilije jer nikada ne znate kad ih vidite zadnji puta a nikad i ne prebolite što niste znali."

Izvor: Ispovesti.com