"Doživjela sam prevaru, na jako ružan način sam saznala. "

Doživjela sam prevaru, na jako ružan način sam saznala.

U trenutku dok smo se borili za zdravlje našeg djeteta, vraćajući se iz Kliničkog centra je on u kolima uveo svoju ljubavnicu, provalila sam ih po razgovoru. Poslije sam otkrila sakriveni telefon. Priznao je, molio da oprostim. Oprostila sam. Ali već godinama ne mogu da spavam zbog toga. Svaki put kad me dodirne ili poljubi vidim ih u kolima, sjećam se poruke koju mu je poslala kako ništa nisam provalila uz smijanje.

Živim a mislim da mi je duša mrtva, da se raspadam.

Opravdanje za prevaru je to što sam se previše posvetila djetetu. Djetetu koje je bilo bolesno i zbog kog sam se molila da prohoda jednog dana. I pored svega ja se stvarno pitam da li sam ja zaista kriva za to što se desilo? Krivim sebe. Godinama. Često se svađamo jer mu "ne vjerujem", a vjerovala sam mu nekada više nego sebi. A ja se ne usuđujem da mu opet vjerujem.

I opet sam kriva JA jer NE ŽELIM da mu vjerujem. Da li zaista jesam???