Priča koje svaka mlada osoba treba da pročita kada pomisli na samoubistvo!
U zabitoj provinciji živio je siromašan otac koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kog je neizmerno volio.
Kada je pao na postelju, neposredno prije smrti, otac je izvadio dvije kutijice, jednu crnu, a drugu bijelu, dao ih sinu i rekao:
- Na žalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga. I zapamti - dobro ih čuvaj. Kada ti jednog dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu čuvaj, i otvori je kad osjetiš da si najsretniji u životu.
Mladić je ispratio oca, a onda krenuo u svijet da zaradi svoje parče hljeba. Radio je najteže poslove kod gazda koji su ga izrabljivali, nesrećan i beznadežan. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio, potekle su gorke suze i mladić je riješio da se ubije. Setio se očeve bijele kutijice. Otvorio je i drhtavom rukom razvio malu pirinčanu hartiju na kojoj je pisalo: I ovo će proći!
Shvativši ovo kao očev amanet za dalje življenje, nije se ubio. Zaputio se ka obližnjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da uđe kroz gradsku kapiju, jer niko nije umio da pročita šta piše na velikoj tabli. Mladić je prišao, pročitao im glasno šta piše i pomogao da prođu. Kroz nekoliko dana zaposlio se kao pisar. Radio je teško, ali mirnih ruku i čista srca. Svima je izlazio u susret.
Gradski starešina je bio pravedan čovjek i znao je da uzvrati svome pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je odvojio i dio u svojoj kući gde je mladić počeo da živi. Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, zaljubio se oženio i dobio mnogo djece. Žena i on su složno uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera.
Jednog dana sjedio je na tremu, gledao bezbrižno u daljinu i shvatio da je savršeno srećan. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojevremeno umre, sjetio se oca. I one druge kutijice koju mu je otac na samrti dao.
Otvorio je i drhtavom rukom razvio malu pirinčanu hartiju na kojoj je pisalo: I ovo će proći!
Zašto bih volio/la da sam ovo čuo ranije:
Najgora stvar koju možeš da kažeš nekome ko pati zbog neostvarenog plana ili ljubavi jeste "da će proći". Da će preboljeti. Ali hoće. Hoćeš. Prvi put najgore boli. Boli i boli. A onda prestane, jer te (surovo) u jednom trenu počne da mrzi da i dalje patiš. Postane ti dosadno i muka da ponovo pričaš o propuštenoj šansi. Život i vrijeme su odradili svoje, a nakon toga svako sljedeće razočaranje ublažava saznanje da sve prođe, pa i očaj.
Novi.ba/Telegraf