IDLIB IZMEĐU REDAKA I BOMBI: Koliko još dugo Putin i Erdogan mogu glumiti da ne ratuju međusobno u Siriji?

Front u Idlibu jedva da se pomiče, ali ne i danas - sirijske vlasti i opozicijski izvori potvrdili su kako su vladine snage preuzele kontrolu nad dva naselja koja su militanti zauzeli početkom prošlog mjeseca na sjeveru provincije Hama - naselja al-Jabin i Tel Melah. Zapovjednik militanata potvrdio je kako su se njihove snage povukle nakon žestokog bombardiranja.

Sirijska državna novinska agencija SANA je pak potvrdila kako je vojska preuzela punu kontrolu te kako nastavlja dalje s "operacijama protiv terorističkih organizacija na prostoru sjeverne Hame i južnog Idliba".

No, te operacije traju još od proljeća ove godine kada je ideja o uspostavi tzv. "de-militarizirane zone" u Idlibu napokon napuštena. Do sada je ostvaren tek manji napredak unatoč intenzivnom angažmanu što potvrđuje dvije stvari - sirijska vojska predana je oslobođenju Idliba pošto je to zadnja provincija pod kontrolom militanata, dok su pak militanti podjednako predani (ako ne i više) da zadrže ovaj prostor jer to je zadnje što imaju.

Ono što je zanimljivo je činjenica da su zračni napadi na položaje militanata vrlo česti te da u njima gotovo redovno uz sirijske zračne snage sudjeluju i ruske zračne snage. Dakako, imajući u vidu da Rusija već godinama aktivno podupire sirijsku vojsku u procesu oslobađanja zemlje, ta aktivnost ne iznenađuje, no iznenađuje u kontekstu ruskog odnosa prema Turskoj.

Naime, spomenuta ideja "de-militarizirane" zone na prostoru Idliba skovana je upravo od strane Putina i Erdogana. Prema istoj "umjerena opozicija" morala je povući svoje teško naoružanje s fronte dok su pak "ekstremističke skupine" morale u potpunosti napustiti Idlib. Dakako, ništa od dogovorenog nije se ostvarilo jer nije niti moglo - pošto je dogovor predvidio da turska vojska nadzire taj proces (!), ista ona turska vojska koja aktivno podupire islamističke militante u borbi protiv sirijske vojske.

Ipak, izvan konteksta Sirije, stječe se dojam da je Turska najveći ruski NATO prijatelj i postavlja se pitanje, opet unutar konteksta Sirije, kako je moguće da ova situacija, gdje ruske i turske snage gotovo da ne tuču jedna po drugoj (odnosno ruske iz zraka po turskoj), nekim čudom ne ugrožava odnose između Moskve i Ankare? Ili ih ne ugrožava u datom trenutku, ali svaki trenutak može biti trenutak raskola?

Bilo je vremena, ne tako davno, kada je Rusija gotovo svakog dana objavljivala podatke o svojim zračnim napadima na prostoru Sirije - uništeno toliko i toliko terorističkih skladišta, toliko i toliko baza, toliko i toliko zapovjednih centara, toliko i toliko samih terorista... Ali ovo više nije to vrijeme. Dakako, Rusija sada radi istu stvar, čini se, samo ne želi previše pričati o tome. A kada je i očito da ciljaju militante u Idlibu onda obično iz njihovog ministarstva obrane stigne kratka crtica o tome kako militanti krše "primirje" s toliko i toliko granata na toliko i toliko mjesta...

Ako pak krše primirje, o kakvom se to uopće primirju radi? O tzv. "de-eskalacijskoj" (ili "de-militariziranoj") zoni? Zar to još postoji? Ili je to već postao neki vojni sleng?

Čini se kako su u tijeku operacije gdje svi znaju sve, ali nitko ne zna ništa, barem kad se informiranja javnosti tiče. Ni Rusija ni Turska zapravo ne znaju što bi rekle na sve ovo skupa. Neće Ankara previše pričati o tome da Rusi bombardiraju, niti će Rusi pričati o tome da Turska i dalje aktivno podupire militante (koje oni bombardiraju!).

Dakle, možemo samo čitati između redaka, pa krenimo onda s najnovijim informacijama te vrste. Ruski general Sergej Rudskoj danas je održao konferenciju za novinare kako bi nas upoznao s detaljima što se događa u Siriji. Pritom je rekao kako je ruski nadzor registrirao da se militanti na prostoru Idlib de-eskalacijske zone (!) pripremaju "za ofenzivu".

"Izviđanje trenutačno bilježi prikriveno premještanje i gomilanje militanata u jugozapadnom dijelu de-eskalacijske zone Idlib. Najmanje 500 terorista iz Hayat Tahrir al-Shama premješteno je iz sjevernih područja pokrajine Idlib. U tijeku su pripreme za ofenzivne operacije", rekao je Rudskoj. Dakako, Hayat Tahrir al-Sham je zapravo Al-Nusra Front (zapravo Al-Qaeda), jedna te ista teroristička organizacija, ali već s najmanje trećim imenom u nizu.

Dakle, što nam ovo priopćenje govori? Može nam govoriti dvije stvari, ovisno o tome trudimo li se čitati između redaka ili same retke. Ili se Al-Qaeda stvarno priprema za ofenzivu ili se zapravo Rusija priprema za pojačanu kampanju bombardiranja pa im pritom treba nekakav argument za pokretanje iste.

Jer faktor u cijeloj ovoj priči je i donedavno aktivna, ali danas ipak znatno pasivnija strana, ona Zapadna - Zapadne zemlje, koje su godinama ekstremistima slale sve od oružja, novca do političkih pozdrava, danas rat vode primarno informacijski pa se sada, u već gotovo redovnim intervalima, pojavljuju vijesti o tome kako Rusi i Sirijci gađaju po Idlibu bolnice, škole, pekare, vrtiće i sve druge civilne strukture kojih se mogu dosjetiti.

Iz ovih pak izvještaja izgleda kako je Idlib samo poligon za civilo-mrziteljske ruske i sirijske zračne snage, kao da se ni ne trude gađati Al-Qaedu (koju se usput više nikada ne naziva pravim imenom, a i ono "teroristička organizacija" se negdje davno izgubilo) već isključivo samo civilne ciljeve!

"Borba protiv terorizma" kao da je postao prljavi termin od kojeg se zazire - ili se protiv terorizma mogu boriti samo odabrane snage? Kada smo već kod toga, američka koalicija je krajem prošlog mjeseca, nakon dugog zbrajanja i oduzimanja, objavila kako je u njihovim akcijama u Siriji, "protuterorističkim" dakako, ubijeno ukupno 1,319 civila. Mrtvi civili upisani su u rubriku "kolateralne žrtve". U istu rubriku pišu se i civili u Idlibu, bez sumnje, ali ispada da nisu sve kolateralne žrtve iste - kao da je žrtvi velika razlika hoće li poginuti od američke ili ruske bombe!

Spomenimo pritom da ova brojka od 1,319 civila zvuči daleko premala s obzirom da su neki gradovi bombardirani od strane koalicije (recimo Raqqa) završili gotovo neprepoznatljivi. Nevladina organizacija Airwars, koju čak i poneki Zapadni mediji uzimaju kao relevantnu (recimo France24) navodi kako je prema njihovim procjenama koalicija ubila više od 8,000 civila.

Ubijanje civila u zračnim napadima možemo ili prešutjeti svima ili osuditi kod svih - moralnije bi bilo osuditi kod svih! Ali se to ne čini.

Vratimo se na one prve čudne stvari, na onaj "delikatni ples" kojeg vode Rusija i Turska dok se u Idlibu gužva oko 3 milijuna ljudi uvelike pod kontrolom Al-Qaede, a kolateralne žrtve zbrajaju. Što Putin i Erdogan zapravo misle? Voditi bitku za Idlib do kraja bez da ijednom priznaju da je to međusobna bitka?

Imamo neke "novosti" i po tom pitanju, zapravo aktualnosti. 1. ovog mjeseca su dvojica razgovarala telefonski nakon čega su iz Kremlja poručili kako turski i ruski predsjednik pripremaju novi trilateralni sastanak gdje će im ponovno u goste doći iranski predsjednik Hassan Rouhani (ako nađe mjesta na svom rasporedu, jer situacija kod kuće i u Zaljevu pred kućom mu je sada malo hitnija). Sve u svemu, ovaj razgovor se nastavio prošli tjedan, ali nisu razgovarali Putin i Erdogan već njihovi ministri vanjskih poslova - 22. srpnja Lavrov i Cavusoglu razgovarali su o "temama koje variraju od situacije u Idlibu do sirijskog budućeg Ustava". Dakle, razgovarali su ponajviše o tome o čemu će se razgovarati na idućem trilateralnom sastanku i gdje i kad ga organizirati.

Novi sirijski Ustav? To je očito nešto što zanima tursku stranu poprilično u ovoj situaciji, iz perspektive da bi voljeli Ustavom "pobijediti" u ovom ratu, na način da se u isti stave točke poput "onaj koji je kemijskim oružjem ubijao vlastite civile više neće biti predsjednik" ili pak "turska vojska smije ulaziti i izlaziti iz Sirije kako joj se prohtje".

Šalu na stranu, no činjenica jest da sve "anti-Assad zemlje", ne samo Turska, navijaju za novi Ustav kojeg sada vide kao glavnu šansu, a možda i jedinu, da se Assada ukloni s vlasti. Rusi kažu da su i oni za novi Ustav, ali pitanje je jesu li.

Ono za što Rusi očito jesu je da se oslobodi i Idlib, da bi mogli reći oslobođena je Sirija (i mi smo zaslužni). Erdogan, tvrde neki stručnjaci, ne može pustiti Idlib jer želi zadržati utjecaj u Siriji, a i boji se novog vala izbjeglica. Mora li biti izbjeglica ako je rat gotov? Može biti upravo suprotno - Sirijci iz Turske mogu se početi vraćati u Siriju (ako se ne boje povratka, odnosno Assada). Utjecaj? Tko zna, možda Rusi sugeriraju Erdoganu nek se prebaci preko Eufrata i tamo "naganja" Amerikance i Kurde, a od Idlib priče da elegantno odustane.

Putin i Erdogan oko Idliba ponašaju se kao glumci koji cijelom svijetu negiraju ono što svi vide - a to je da međusobno ratuju za jednu te istu provinciju i da će jedan od njih morati popustiti da bi se ta tragedija privela kraju.

Žarište Idlib neće se tako brzo riješiti, a čini se da vojno ne ide. Da, militanti bi do sada bili oslabljeni i na rubu pada, ali to se neće dogoditi sve dok ih Erdogan "obnavlja" s druge strane. Što se onda može učiniti? Novi sastanak Erdogan-Putin-Rouhani, svakako, barem da se vidi imaju li kakvih novih ideja, uključujući i one između redaka.