Kome smetaju Srbi u Mostaru?

Da li Srbi u Mostaru tiho nestaju, iako su početkom 20. vijeka bili začetnici kulture i glavni nosioci društvenoga preporoda. Uvijek su bili protiv bilo koje tuđinske vlasti, poštujući svoje nacionalne vrijednosti. U Šantićevo vrijeme, preko književnoga okruženja, preko Dučića, Ćorovića, Đikića i ostalih mostarskih djaka, Mostar je istinski doživljavao zlatno doba u kulturnom, privrednom i trgovinskom razvoju. Bogati nacionalni, kulturni, politički i privredni razvoj mostarskih Srba trajao je do prvoga svjetskoga rata, docnije je opadao i sve do drugoga svjetskoga rata, kada srpsko stanovništvo Mostara biva izloženo nemilosrdnom genocidu od ustaša, koji u vrijeme okupacije 41- 45 godine ubijaju 1517 Srba, a samo za dva ljetna mjeseca 1941 u gradu je ubijeno 1200 građana srpske nacionalnosti.

U toku 1941 godine otjerano je u ustaške sabirne logore ili je izbjegao najveći dio građana Mostara, uglavnom žena i djece, tako da je po zvaničnom izvještaju šefa mostarske policije Krtalića u Mostaru ostalo svega 820 građana srpske nacionalnosti, od njih oko 8000. Zahvaljujući italijanskoj vojnoj komandi, početkom avgusta 1941 godine, koja je spriječila daljnje genocidne radnje i ubijanja u Mostaru i šire, donekle je zaustavljen teror nad Srbima.

U ljeto 1991 godine, kada su rezervisti JNA, došli u grad da nas brane javljali su se sporadični incidenti, sa pripadnicima HOS-a čiji je  „general“ Kraljević, koji je već sa svojim „postrojbama“ došao u Ljubuški, a isti su bili preobučeni u radnička odijela i djelovali u gradu Mostaru, kada je četvrtog aprila 1992. godine došlo do snažne eksplozije u objektu kasarne Sjeverni logor. Građani su naslućivali ratna dešavanja i na našim prostorima.

Nsmo bili svjesni da su se Vožd i Poglavnik već dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine, a Karadžić i Boban o sudbini Mostara. Zato i  „prvi rat“ u Mostaru, osim velikog urbicida i odlaska većeg dijela mostarskih Srba, za Grad nije bio toliko poguban. Poslije 16.06. 1992. i sporazumnog napuštanja položaja oko Mostara tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija, započeta je obnova, iako su neki kapitalni privredni objekti bili devastirani i opljačkani. Sva pogubna zvijerstva koja su rađena nad Srbima, paljevina njihovih kuća u Mostaru i okolini, pali se i ruši do temelja Saborna Crkva Sv. Trojice, koja je bila dominantna građevina na lijevoj obali Neretve i zajedno sa Starim mostom predstavljala simbol Mostara, a nedaleko od Mostara pali se i ruši manastir u Žitomislićima. Od nekadašnjih oko 25000 Srba u gradu nije ostalo ni 2000 Srba. U Mostaru Srbi postaju neprimjetni i nečujni i teže ka nestajanju. (Mr. Milan Jovičić)