POSLUŠAO JE SAVJEST I TU JE POČEO PAKAO: Priča o Hrvatu koji je proglašen izdajnikom jer je u ratu odbio spaliti knjižnicu Srpske pravoslavne crkve

Kao zreo čovjek u dobi od 46 godina, u veljači 1992. godine, našao se u vihoru rata u Pakracu, u odori Hrvatske vojske s naredbom da spali Vladikinu knjižnicu Slavonske eparhije. Umjesto naredbe, poslušao je vlastitu savjest. I tu počinje njegov pakao koji je trajao 20 godina.

Da može vratiti vrijeme, umirovljeni varaždinski profesor Ivan Hiti (71) sve bi isto učinio jer je humanist. Od čovjeka koji je svojim učenicima prigovarao što na kraju školske godine ritualno spaljuju udžbenike, ništa se drugo nije moglo ni očekivati. Kao zreo čovjek u dobi od 46 godina, u februaru 1992. godine, našao se u vihoru rata u Pakracu; Hrvat u odori Hrvatske vojske s naredbom da spali Vladikinu knjižnicu Slavonske eparhije, najveću književnu zbirku Srpske pravoslavne crkve izvan Srbije. Umjesto naredbe, poslušao je vlastitu savjest.

Nije, međutim, ispao heroj nego žrtva. Godinama mu nitko nije rekao ni hvala, a mnogi su mu prijetili, vrijeđali ga, pljuvali u lice, odlučni da mu život pretvore u pakao. Ne čudi onda što je desetke puta sebi postavio pitanje što mu je sve to trebalo.

U svojoj obiteljskoj kući u mjestu Sračinec pokraj Varaždina dočekuje nas sa širokim osmijehom. Njegova supruga Anica malo je nepovjerljiva prema novinarima, svjesna da im svako izlaganje javnosti potencijalno može stvoriti nove probleme. Kao da se već nisu dovoljno napatili. Zato svom suprugu svako malo upada u riječ, upozorava ga da previše govori, da će mu izletjeti i nešto što bi bolje bilo prešutjeti.

No, profesora Hitija nakon svega što je prošao nije lako ustrašiti. Zato je svoju životnu priču podijelio i s redateljem iz Banje Luke Brankom Lazićem, autorom dokumentarnog filma “Biti ili ne biti – Ivan Hiti”, koji je premijerno prikazan u Beogradu da bi hrvatsku premijeru imao na Zagreb Doxu.

“Slobodno zovite Hitija. Drago mi je što želite s njim razgovarati jer takva priča zaslužuje biti stoput ispričana“, kaže mi Lazić kojem je uspjelo snimiti dokumentarac o čovjeku a da ništa ne komentira, ikoga osuđuje ili uzdiže. Ulogu pripovjedača prepustio je Hitiju. Nije mu, kaže, bilo lako varaždinskog profesora nagovoriti da nakon toliko godina ode u Pakrac i probudi uspomene na neke od najtežih dana u svojem životu jer mu vrijeme, očito je, nije izliječilo rane. Samo ih vješto prikriva.

Osmijehom prkosi suzama kojima mu se ispune oči kad priča kako su mu njegovi vlastiti učenici, mladi hrvatski vojnici, teško ranjeni umirali na rukama, dok su meci iznad njihovih glava fijukali sa svih strana. I profesor priznaje da tih dana nije vjerovao da će se živ vratiti kući.

Nakon pune 24 godine za velikim stolom u svom domu uz kafu otvoreno je pričao o svom životu. Pokraj stola je klavir na kojem rijetko kada zasvira. Draže mu je kada po tipkama prstima prebire njegov sin Julijan, koji je za razliku od njega završio glazbenu školu.

“Ja sam iz Zagreba došao u Varaždin gdje sam dobio posao kao profesor s namjerom da ostanem godinu dana. Ljubav je kriva što sam i danas ovdje. Anica. Vjenčali smo se 1978.”, govori Hiti i zaljubljeno gleda suprugu koja je 30 godina radila u svom kiosku s brzom hranom ispred varaždinskog željezničkog kolodvora. Posljednje tri godine je u mirovini.

Hiti je rođen 1946. u Špišić Bukovici kod Virovitice. Roditelji su mu, otkriva, bili zemljoradnici, a kako je obitelj bila tipična katolička, do danas pamti dječačke dane kad je bio ministrant u crkvi u vrijeme dok su se mise još držale na latinskom. I danas ih zna napamet. Kao i riječi svećenika koji bi nakon skupljanja milodara, nezadovoljan iznosom, govorio kako se ni Bog u crkvi ne moli besplatno. Zato Hiti godinama već ne ide u crkvu i otvoreno kaže da ne voli svećenike.

“Moj otac Vinko prošao je kao domobran križni put. Svirao je harmoniku pa je kao domobran bio u glazbenoj sekciji. Na križnom putu partizani su mu oduzeli harmoniku. U Slatini je pobjegao s vlaka i vratio se u Špišić Bukovicu. Imam dva starija brata. Politika moje roditelje nije zanimala. Kad sam završio osnovnu školu, susjed me nagovorio da idem u vojnu školu. Došao sam s majkom u Viroviticu na vojni odsjek, a službenik je pita: 'Drugarice, što vam je muž bio za vrijeme rata?' Ona prvo šuti, a kad on ponovi pitanje, kaže mu da je bio u domobranstvu. Ovaj joj na to odbrusi da djecu domobrana ne primaju u vojsku. Moja mama Julijana imala je brata u Zagrebu i tako sam ja s prasetom u ruci završio kod njega u Zagrebu i upisao tokarski zanat”, priča Hiti koji je nakon srednje škole otišao u vojsku, pa je godinu dana radio u Njemačkoj da bi se vratio u Hrvatsku i u Rijeci završio višu strojarsku školu i Pedagoški fakultet.

Posao 1971. godine dobiva u Srednjoj elektrostrojarskoj školi u Varaždinu, a poslije u gimnaziji predaje osnove tehnike i proizvodnje. Potkraj 80-ih zapošljava se u gradskom sekretarijatu za društvene djelatnosti gdje je zadužen za prosvjetu i kulturu. Sa suprugom gradi kuću u kojoj žive i danas. Prvi sin rodio im se 1979. godine, a drugi 1985. Obojica su završili fakultete. Stariji živi s roditeljima i radi u Varaždinu, a mlađi je sa suprugom u Kanadi. Na početku Domovinskog rata Hiti se javlja u ured za obranu vjerujući da se domovina ne brani samo puškom nego i perom.

“A čovjek u uredu mi kaže da ne primaju intelektualce jer s njima imaju samo problema. No, nije prošlo ni 15-ak dana i dolaze po mene dva policajca i kažu da se nisam odazvao mobilizaciji. A ja kažem da sam se prijavio. Tako sam završio u Bjelovaru u zapovjedništvu operativne zone za cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku. Zapovjedniku, pokojnom Miroslavu Jerzečiću, odmah sam kazao da se želim pridržavati svih ženevskih konvencija. A on meni na to kaže: 'Hiti, ne seri.' Moje zaduženje je bilo podizanje morala jedinicama na bojišnici u cijeloj zapadnoj Slavoniji. Kao pomoćnik zapovjednika operativne zone za psihološko-promidžbeno djelovanje odlazio sam na teren i na bojišnici razgovarao s vojnicima i zapovjednicima. Jedinice su bile u osnivanje, mnogi od zapovjednika nisu imali nikakvog iskustva u vođenju jedinica. Neki su mi se žalili da ih vojnici ne slušaju. Mnogi od vojnika nisu znali ni metak staviti u pušku. Nikad nisam nosio oružje. Zadužio sam pištolj Magnum, ali ga nisam htio nositi s uvjerenjem da me, ako ne nosim oružje, nitko neće ubiti. Koliko god se čovjek navikne na zlo, uvijek ga novo zlo iznenadi, a zla je tada bilo jako puno. Nije mi jasno kako netko može spaliti neku kuću ili crkvu. Ako si sam gradio svoju kuću, zašto bih nečiju spalio? Nevjerojatno koliko se nepotrebno uništavalo”, govori Hiti.

Dodaje kako je u teškim borbama koje su se vodile u zapadnoj Slavoniji više puta bio u neposrednoj životnoj opasnosti.

“Držim na rukama ranjenog svog bivšeg učenika. On mi daje slike svoje obitelji, moli me da ga odvedem odavde. Smrt je bila svagdje oko nas. Prolazim kroz selo, vidim krave žedne kako muču po cesti. Uđem u prvo dvorište s namjerom da im dam vode. A tamo ubijena krava, ubijen pas... Pobjegao sam iz tog dvorišta, naslonio se na auto i povraćao. Našao sam se usred užasa, pitao sam se tko sam ja tu, zašto sam tu... I tako me jednog dana zove Jerzečić da odem u Pakrac gdje treba spaliti Vladikin dvor. Nisam znao ni što je Vladikin dvor. Pomislio sam da treba paliti travu u dvorištu. Ali zašto usred zime? Dolazim u Pakrac. Sve spaljeno, srušeno... Naiđem na svoje bivše učenike, pripadnike 104. brigade. Voze se na biciklima. Kažu mi da čuvaju stražu pa da se vozikaju jer im je dosadno. Pitam ih gdje je Vladikin dvor i oni me odvedu. Vidim urušeno krovište, knjige na podu, po njima napadao snijeg”, prisjeća se Hiti.

U tim trenucima, početkom februara 1992. godine, nije imao pojma da pred sobom ima knjige stare i nekoliko stotina godina koje su pravoslavni svećenici i srpsko stanovništvo skupljali još od sredine 16. stoljeća kad je Slavonija oslobođena od Turaka i u Pakrac, kojim vlada Austro-Ugarska, pristižu pravoslavci iz Bosne i Hercegovine i drugih krajeva koji su ostali u sastavu Osmanskog Carstva. Na pakračkom području podjednako je i Hrvata i Srba. U središtu grada su i katolička i pravoslavna crkva. Kako je grad bio na prvoj crti bojišnice, i jedna i druga su bile oštećene.

“Vrata pravoslavne crkve bila su otvorena i ušao sam unutra. Najviše su me zanimale knjige. Jedan vojnik mi viče: 'Profesore, to treba spaliti, to je srpsko.' Opsovao sam mu nešto. Rekao sam mu: 'Knjige treba spasiti, a ne spaliti.' Zar ćemo se ponašati kao Nijemci 1933. godine? Vraćam se u Bjelovar. Zovem Ministarstvo kulture. Bila je večer. Javlja mi se portir i kaže mi da oni s time nemaju ništa i da se obratim Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici”, priča.

“Opet odlazim u Pakrac, uzimam vojni kamion i govorim zapovjedniku da mi treba za oružje. Morao sam lagati. Nije mi bilo na kraj pameti govoriti zašto mi treba. Mislili bi da sam lud jer ljudi ginu, a ja spašavam knjige. Dolazim pred knjižnicu, mitim šofera rakijom da mi pomogne iznijeti knjige. Malo mi je on pomogao, a malo i vojnici moji bivši učenici, no većinu knjiga sam svojim rukama prenio. Dva dana sam te knjige tovario u kamion. Spavao sam u zahodu Vladikina dvora jer sam se tamo osjećao najsigurnije. Vjerovao sam da tamo nema eksploziva. Na kraju je kamion bio pun knjiga, a bilo je i četiri-pet ikona”, priča Ivan Hiti koji je 9. februara 1992. godine poslao kamion za Zagreb gdje su, kao što je dogovorio, u NSK preuzeli knjige. On se vraća u Bjelovar.“

Dolazim na brifing kod zapovjednika i kažem mu da nisam spalio knjige jer mi je to bila grehota. On mi kaže da su to naredili iz Zagreba i da ja nisam izvršio naređenje. Ja šutim. On me podsjeća na prisegu koju sam dao da ću se pridržavati zapovijedi. Govori mi da od toga trena više nisam njegov pomoćnik i da mogu ići kući. Ali ja sam, govorim mu, došao braniti domovinu i nisam ništa loše napravio. Ako baš inzistirate, kaže on, mogu vam srediti da odete u Bosnu. Odlazim u svoju kancelariju, zovem suprugu i kažem da sam napravio glupost. Žena mi kaže da se vratim kući jer da nije u stanju po Bosni tražiti moje kosti”, prisjeća se Hiti koji se vraća u Varaždin i odlazi u zapovjedništvo HV-a.

“Zapovjednik štaba obrane mi kaže: 'Profesore, popušio si srpski k...., dok sam ja tu, ti nećeš dobiti posao.' Javljao sam se u sve moguće škole u gradu, na sve natječaje. Gradonačelnik Stjepan Adanić osobno je zabranio da se u lokalnim novinama objavljuju moji tekstovi. Nigdje nisam mogao dobit posao. Na kraju sam mirovinu dočekao pomažući ženi u kiosku s brzom hranom. Mnogi su me nagovarali da se upišem u HDZ, ali ja nisam mogao. I onda prođe 20 godina, pa prije dvije-tri godine sretnem tog istog zapovjednika štaba koji mi kaže: 'Profesore, nosim vas na duši, idem u mirovinu, ako vam danas to nešto znači, ja vam se ispričavam'”, otkriva Hiti koji je od 2004. u mirovini.

Kad mu je financijski bilo najteže, pomagao mu je stariji brat Vinko, akademski glazbenik koji živi u Njemačkoj i tamo svira u filharmoniji.

“Nikad me nije pitao treba li mi, nego je samo znao poslati. Nismo nikad bili gladni i žedni, sinovi su završili fakultete... Mnogi ljudi su od nas okretali glavu. Neki bi prošli pokraj mene na ulici i pljunuli, govorili mi da sam srpsko smeće. Mnogi od tih ljudi mi se danas ulizuju se danas ulizuju jer shvaćaju da su pogriješili i da nikome nisam ništa loše napravio.

Ali malo tko mi se otvoreno ispričao”, ističe Hiti koji nije zaboravio na knjige koje je spasio.

“Htio sam otići u NSK i napraviti popis, ali su mi rekli da ja nemam pravo na to. Prije desetak godina nazovem predstavnika Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu da mu sve ispričam. Nije pokazao ni najmanji interes. I tako jedan dan čitam u novinama da se obnavlja Vladikin dvor u Pakracu, da projekt financira Ministarstvo kulture. Nazovem Pakrac, dobijem Vladikin ured i kažem da sam ja čovjek koji je spasio te knjige. Uskoro umire stari vladika, dolazi novi, Jovan, od kojeg prije nekoliko godina saznajem da knjige više nisu u NSK, nego u novoj pravoslavnoj gimnaziji na Svetom duhu.

Iz NSK mi se nikad nisu javili. Nekako se ta cijela priča pročula do Beograda, do sjedišta Srpske pravoslavne crkve, iz koje me početkom 2013. zovu me da će mi dati visoko odlikovanje. Tako sam postao prvi i zasad jedini Hrvat koji je ikada, otkad postoji Srpska pravoslavna crkva, primio najviši Orden svetog cara Konstantina na prijedlog njegove svetosti patrijarha srpskog gospodina Irineja. Patrijarh Irinej mi je osobno oko vrta stavio orden. Supruga i ja smo otišli u Beogradu, gdje nas je primio i ministar kulture. Bila mi je to satisfakcija za sve ono što sam propatio. Nekoliko mjeseci poslije me odlikovao i predsjednik Ivo Josipović Redom Stjepana Radića na prijedlog Ministarstva kulture”, govori Ivan Hiti, koji danas piše memoare.

Sate provodi za radnim stolom okružen brojnim knjigama i papirima. Rijetko izlazi. Najbolje se osjeća dok čita i piše. Još 80-ih godina napisao je četiri udžbenika koji se i danas koriste u nastavi te su doživjeli brojna reizdanja, od čega profesoru stižu honorari. Stalno smišlja i prijavljuje nove patente.

Neke od njih je, kaže, i prodao u Njemačku i lijepo zaradio. “Kad se rodiš na selu i kad si u životu gladan, onda se naučiš snalaziti na sve moguće načine”, zaključuje.

Ne sluteći da nakon povratka iz rata neće imati od čega živjeti, u januaru 1992., dok je još bio u vojsci, odlučuje svu obiteljsku ušteđevinu od 15.000 njemačkih maraka utrošiti na kupnju vozila hitne pomoći za bjelovarsku bolnicu.

“Puknuo mi je film kad sam jednom prilikom s bojišta zvao bolnicu i rekli su mi da nemaju čime doći po ranjenika, jednog mog učenika koji je bio teško ranjen”, kaže Hiti, koji je na bojištu izgubio 70 posto sluha pa nosi slušni aparat, ali zbog toga nema pravo na invalidninu.

Prima profesorsku mirovinu od 2450 kuna. Živi skromno i kaže da se svaki put rasplače kad mu sin prije povratka u Kanadu ostavi nešto novca.

“Srpska manjina u Varaždinu me svake godine pozove na svečanost povodom Božića i uvijek se odazovem jer je svaki put veselo. A hrvatska većina me nikad nigdje ne zove. Ni iz vojske ni iz škole”, otkriva za kraj umirovljeni profesor. I još jednom naglašava kako je najvažnije čuvati knjižno blago.

“Knjige pale samo najveći barbari poput Hitlera ili danas ISIL-a. I Osmanlije su po Slavoniji rušili crkve i palili knjige. Današnja bi znanost sigurno bila razvijenija da nije spaljena knjižnica Aleksandra Makedonskog u Aleksandriji. No, Cezar ju je spalio slučajno ne znajući što je unutra”, govori Ivan Hiti.

 

(Jutarnji.hr)