Neželjene kćerke

Put za oporavak od djetinjstva bez majčine ljubavi i podrške je dug i komplikovan.

Ono od čega se najteže oporavlja jeste žaljenje za majkom koju ste trebali, tražili i - da - zaslužili.

Riječ „zaslužila“ je ključna u razumijevanju zbog čega ovo ostaje nedostižno za mnoge žene (i muškarce): One sebe jednostavno ne vide kao dostojne i zaslužne zbog onog što su njihove majke usadile u njih svojim riječima i tako ih dovele do pogrešnog zaključka da su bespotrebne i ne voljene.

I sama sam neželjeno dijete, koje evo brzo ulazi u sedmu deceniju života, ulogu koju žaljenje ima u liječenju zadesilo me još jednom prošle sedmice, koje je obilježilo 16. godišnjicu smrti moje majke. S obzirom da često pišem o neželjenoj djeci, neki ljudi imaju pogrešno razmišljanje- da ja mislim o svojoj mami sve vrijeme. To je daleko od istine.

Nakon nekoliko godina borbe, izbrisala sam majku potpuno iz svog života, 13 godina prije njene smrti. Moja odluka u 39 godini je izazvana bila saznanjem da ću postati majka jedne djevojčice. Moje jedino dijete. U isčekivanju da postanem majka, žalila sam za majkom koju sam zaslužila a koja nema nikakve veze sa majkom koja me rodila.

Kada sam saznala da mi je majka na samrti, svi su me savjetovali da je posjetim. Čak i moj psiholog. Kažu da bih tako bolje zatvorila tu temu i izliječila se. Međutim ja nisam otišla čak ni na sahranu. I da sam joj otišla u posjetu pitala bih je: „Zašto me nisi voljela?“ a ona bi kao i uvijek samo šutila. Jesam žalila ali ne za njom, nego zbog sebe i svojim neispunjenih potreba. Žalila sam za majkom koju sam zaslužila  a nisam imala.

Zbog čega je važno da žalite za majkom koju ste trebali- i zbog čega je to toliko teško

Kad sam napokon uvidjela ko je ona i da nikada neće biti majka koju sam trebala, počela sam da se brinem sama za sebe i postavila sam granice, što je nju samo još više iznerviralo i počela je da me vrijeđa još više. Skupila sam hrabrosti i rekla joj da neću više da je tolerišem i da je brišem iz svog života. Onda sam počela da žalim. Svi moji pričaju kako su proveli lijepo vrijeme s mamom, a mene to mnogo boli. Shvatila sam istinu i teško mi je to podnijeti. – Annie

Žaljenje za majkom koju ste trebali je otežano zbog osjećanja da niste vrijedni ljubavi i ono što je mnogo važnije, suštinski konflikt. To je konflikt između kćerkine svjesnosti da je majka ranjavala u djetinjstvu i još uvijek to radi, i njena konstantna potreba za majčinskom ljubavi i podršci, koja je potrebna čak i u odraslom dobu.

Ovaj rat se može nastaviti i trajati bukvalno decenijama, u kojem se kćerka povlači i prekida svaki kontakt ali onda se suočava sa teškim osjećajima, potrebama i nadama. Ona može pređe preko svog bola i opravda majčino ponašanje zato što se još uvijek nada jednom: majčinoj ljubavi.

Oni koji prihvate bitku i prekinu kontakt sa svojom majkom ili nekim bliskim doživljavaju veliki gubitak uz olakšanje. Da bi se kćerka izliječila od ovog gubitka, nada da će njen odnos s majkom biti spašen mora biti uz žaljenje za majkom koju zaslužuje.

Dubina suštinskog sukoba se može vidjeti u boli tih kćeri koje ostanu u vezi upravo zato što se plaše da će se osjećati lošije kada njihove majke umru. Megove rije prikazuju to:

"Ako je se odreknem i umre, plašim se da ću osjećati još veće bolove nego sada. Šta ako se ona promijeni i dodje do čula, a ja propustim to? Onda bi to bila moja krivica, kako je to uvijek govorila. "

Ne prolaze svi kroz iste faze. Žaljenje je unikatan i individualan proces.

Faze

Poricanje:

Kako autori pišu: "To je prirodni način puštanja onoliko koliko možemo." Sa iskustvom velikog gubitka, poricanje pomaže u ublažavanju neposrednog udara, omogućavajući osobi da ubrza apsorpciju stvarnosti. To je tačno za smrt, ali se takođe odnosi na priznanje kćerke da je ranjena. Zbog toga je potrebno nekoliko godina ili decenija da kćerka jasno vidi ponašanje njene majke. Kontraceptivno, neke žene zapravo samo gledaju unazad, nakon smrti njihovih majki.

Depresija:

U kontekstu velikog gubitka, Kübler-Ross i Kessler ističu da smo često nestrpljivi sa dubokom tugom ili depresijom. Kao društvo, želimo da se brzo izvučemo iz nje ili ako tuga idalje traje insistiramo na liječenju. Oni umesto toga pišu da je u tuzi, "Depresija je način da nas priroda zaštiti isključivanjem nervnog sistema kako bismo se mogli prilagoditi nečemu što osjećamo da ne možemo da riješimo. Oni to vide kao neophodan korak u procesu lečenja.

Prihvatanje:

Što je najvažnije, Kübler-Ross i Kessler govore da prihvatanje stvarnosti nije sinonim za to da ste uredu ili čak da vam je uredu ta stvarnost. To je ključna stvar. Reč je o priznavanju gubitka, identifikovanju trajnih i čak beskrajno bolnih aspekata toga, trajnih promjena u vašem životu i učenju da živite sa svime od ovog dana i naprijed. Prema njihovom mišljenju, prihvatanje nam dozvoljava "da povučemo našu energiju iz gubitka i počnemo da ulažemo u život". Prihvatanje dozvoljava žalovniku da uspostavi nove odnose i veze kao dio njihovog oporavka.

Sve ovo važi i za ne voljene kćerke, mada prihvatanje ostaje, za mnoge, nekako van domašaja. Zato je još jednom važna potreba da žalite majku koju ste zaslužili.

Šta znači plakati za majkom koju si zaslužio?

Kako sama riječ kaže - da žališ na odsustvu majke koja te je slušala, ponosila se tobom, koja te je trebala da je razumiješ kao što ona tebe razumije, žena koja je spremna da prihvati svoje greške i ne prenese to na tvoje, i - da - neko sa kim se smije i plače.

Kada pogledam na moj odnos sa svojom kćerkom vidim mlađu sebe kako joj zavidi. Čak i sada, teško je gledati kako je moja majka propustila bezbroj mogućnosti; glavni među njima, poznavanje mene.