INTERVJU/ OSTAVIO KARIJERU U SVIJETU I VRATIO SE U SREBRENICU: Mnogo puta sam sanjao da ću se vratiti kući i da ću spasiti svog oca

U Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari danas će biti klanjana dženaza i obavljen ukop pronađenih i identificiranih posmrtnih ostataka 71 žrtve genocida nad Bošnjacima počinjenog u julu 1995. godine na području Srebrenice. 

Iako danas popularan trend odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine, pa tako i Srebrenice, ovaj mladić uradio je upravo suprotno. On se nakon 20 godina vratio u Srebrenicu. 

Razgovarali smo Irvinom Mujčićem koji je svoju priču podijelio sa našim čitateljima. 

Šta je rekao za Novi.ba pročitajte u intervjuu u nastavku. 

Novi.ba:  Zajedno sa majkom, bratom i sestrom napustili se rodni dom u Srebrenici, zašto ste se odlučili vratiti i šta za Vas znači povratak?

IRVIN MUJČIĆ: Ako pogledate moja mala putovanja možete vidjeti da sam proveo skoro cijeli život bježeći od života. Zbog rata smo bježali iz Srebrenice i iz Bosne. Zbog teške situacije u Hrvatsku smo otišli u Italiju. Zbog fakulteta sam otišao u Rim. Zbog posao sam otišao u Tunis, Egipat i Belgiju. Nisam nikada birao ja gdje hoću da živim, ali život je birao za mene. U svaku zemlju sam našao dobre ljude, fino sam se osjećao za prvi mjeseci, al poslije, kad novost prolazi, uvijek mi je hvatala neka nostalgija i depresija. Kad sam slušao naše pješake, nisam mogao zaustaviti suze. Potpuno sam živio nesretan. Pokušao sam da i zaboravim da sam Bosanac, da zaboravim šta se desilo u mojoj Srebrenici, da zaboravim svog oca koje je ubijen u genocid 11. jula (on je bio prevodilac za UN) i ostalih članova porodice. Pokušao sam i to da radim da smirim dušu i da imam i ja normalan život. Ali, naravno nije funkcionisalo. Tako me nešto ponovo vuklo u Bosnu, i nakon 7 godina kasnije sam bio u BiH i odlučim da učestvujem u Maršu Mira u julu 2014. godine. Otkada sam bio mali mnogo puta sam sanjao da ću se vratiti kući u Srebrenicu pješke i da ću spasiti svog oca. Dani od Marš Mira su bili najteži dio mog života, svaki dan sam plakao i nisam više mogao držati unutra sebe sve te osjećaje. Hvala Bogu moja bivša djevojka je bila samnom i pratila svaki korak. Kad sam stigao u Potočare, nešto u dušu se smirilo, kao da prvi put nakon godinama sam se osjetio kući. A, također, nisam mogao vjerovati kada sam stigao u gradu da moj grad je bio u još lošije situacije nakon 7 godina ranije kad sam bio zadnji put. Tako nakon dženate  ponovo sam se vratio na posao u Brisel al nisam mogao da nađem odgovor na pitanja koji su stvorili u mojoj duši: Zašto takva sudbina baš nama? Zašto sam sve to preživimo, zašto je meni majka spasila život? Zašto moj otac je ubijen? Jer je odgovor da ja budem nesretan u tuđoj zemlji  uspijem i da imam normalan život, ali da napustim svoj grad. Za to sam odlučio da se vratim u Srebrenicu,  nisam više mogao da gledam moj grad se ugasi. To je za mene kao da ubijem mog oca još jedan put. Ako se mi iz Srebrenice, koja je imala mogućunost da se školuje u inostranstvu gdje je bilo mir, ne vratimo i taj znanje ne uložimo u našu Bosnu i Hercegovinu i Srebrenicu, zašto smo studirali? Belgija je bogata država, ali ima hladan narod, loše vrijeme i hrana je bez ukusa. Život je prebrz i narod samo misli za sebe. Tako sam odlučio protiv svakog normalnog mišljenje u današnje svijet da ostavim visoku platu i dobru karijeru (tek na početak) u jednoj od najbogatijih evropskih zemlje i da se vratim u jednu od najproblematićnijih i najsiromađnijih  zemlja u Evropi gdje sam znao da će biti vrlo teško da pronađem posao i da ću da berem maline. I ako mi je bilo teško, to je bilo prvi put u životu da sam ja birao gdje hoću da živim i šta da radim, prvi put nisam bio list koj vjetar nosio, pružio sam žile u zemlju kao pravo drvo.

Novi.ba:  Možete li se prisjetiti  kako je izgledao vaš boravak u Italiji i kako biste ukratko opisati život u Srebrenici? 

IRVIN MUJČIĆ:U Italiji je bilo fino, dosta naroda nas nam je pomoglo. Sa druge strane, nešto dobiješ, ali nešto i izgubiš. Tako smo brat i ja izgubili znanje bosanskog jezika vrlo brzo da bi se integrisirali sa italijanskom kulturom,  također i sa običajima, tradicijom i religijom. Uvijek smo se osjećali kao građani druge klase, kao da smo dužni nekome što nas je spasio. I svaki put kad smo se prepirlai sa drugom djecom, oni su mi govorili:  "Rat se završoo, zašto se ne vraćač u Bosnu?" Ali se ne može ni zaboraviti narod koj je baš pomago svakodnevno od srca, koji su nas prihvatili, kao da smo članovi porodice.

- Život u Srebrenici -

Srebrenica je kao jedna velika porodica: svi se pomažemo, podržavamo jedan drugog kao da smo brat i sestra. Mala je caršija, malo nas je preživjelo, a još manje onih koj su se vratili, ali veliki je duh naše čarsije, velika je pozitivna energija u Srebrenici. 

Novi.ba:  Možete li nam reći nešto više o projektu "Srebrenica, city of hope" i ciljevima?

IRVIN MUJČIĆ: "Srebrenica - City of Hope": to je dugorčni projekat koji smo podjelili na 4 vremenska perioda i ciljeve. Ja ću samo opisati projekat za prvi period, tačnije idućoh pet godina. Tek smo otvorili udruženje koj se zove "Prijateli Prirode Oaza Mira" i mi smo članovi međunaronof  udruženja NatureFriends International sa sjedištem u Beču. NatureFriends International je jedan od najstarijih udruzenja u Evropi, ima oko 300.000 članova, 28 državnih federacija i oko 1200 kuća prirode po svijetu. Mi smo prvi članovi i prva kuća prirode na Balkanu. Kuće  prirode funkcionišu malo više kao jedan lovački dom, samo članovi mogu prespavati za jeftinije cijene i sve ono što se zaradi ponovo se ulaže za nove projekte kako bi se razvilo lokalno društvo. Osim toga bitno je i očuvanje prirode, čišćenje i ekološka promocija za nove generacije. Na takav način mi želimo da podržimo stanovnike u selima preko tura koje mi orgunizujemo (turisti plaćaju spavanje i hranu direktno seljacima), i također da se pravi promocija naše domaće hrane i da seljaci mogu imatu račun od tradicionalnih poslova. Također radimo na kulturnim manifestacijama, posebno umjetničke inicijative: fokus nam je na street art, zato vjerujemo da umjetnost i kultura treba biti između naroda i dio svakodnevnog života, a ne zatvorena između četiri zida. Tako smo organizovali, i među najboljim umjetnicima smo u Evropi. Izradilo smo dva  grafita u Srebrenici i čekamo jos jednu ekipa umjetnika iz Italije za ove sezone. Bavimo se i čišćenjem i održavanjem našeg historijskog i kulturnog bogatstva: cistimo preko radnih akcija, nekropole od "Dobri Bosnjani" u opštinu Srebrenice, koja ima vise od 2000 stećaka (i koj su jako zanimljva turistička atrakcija). Od septembra ćemo pokrenuti radionice recikliranja plastike i metala na umjetnički način za omladinu i djecu. Cijl je da cijeli projekat "Srebrnica City of Hope" od velike tuge bude nada za cijelo čovječanstvo. Na taj način bi željeli da da odamo počast za žrtve genocida. Naš cilj je dugoročno naš grad postane jedan pozitivan model za ekologiju, kulturu, umjetnost i mir.

Novi.ba:  Kako posmatrate trenutni ambijent u Srebrenici i da li možemo govoriti o miru i suživotu?

IRVIN MUJČIĆ: Oko Srebrenice još se vodi "hladni rat". Uvijek, ili politika ili mediji, koriste ime za neke druge ciljeve koji nemaju nikavke veze sa Srebrenicom. Tako nažalost radi i  vlast u Srebrenici, o svemu su priča, osim o onom što je bitno za grad i njihove građane. Tako se naš grad nalazi na granici između rat i mir. Ali ako se malo više vrijeme provede u Srebrenicu, čovjek može često da vidi da ima više naroda koji živi u miru i suživot nego oni koji šire mržnju. 

Novi.ba: Šta mladi mogu uraditi za bolju budućnost Srebrenice. 

IRVIN MUJČIĆ: Mladi trebaju samo vjerovati u sami sebe i raditi ono što stvarno hoće da rade u život. Mladi trebaju pratiti snovi  i ideje koje imaju, biti svijesni da budućnost grada je u našim rukama.  Srebrenica je, danas, kao jedan "open space" gdje svaka idejea može biti uspješna.