Davorka je sa 3 godine otišla kod ujaka i ujne, nije ni slutila da 70 godina neće vidjeti svoju porodicu (FOTO)

Davorka Vlahov, tada trogodišnja djevojčica je davne 1949. godine otišla iz rodne kuće u mestu Šepurina na ostrvu Prviću, nadomak Vodica, u Zadar, kako bi živjela kod ujaka i ujne Klare i Marija Antića. U to vrijeme oni su bili bogat bračni par koji su u svom vlasništvu imali fabriku likera “Vlahovac”.

Od njenog odlaska u Zadar malenu Davorku više nisu ni vidjeli ni čuli njeni roditelji (pokojni) Ivan i Križanka i sestre Mira, Mileva i brat Frane Vlahov, koji su danas u poodmaklim godinama. Još prije tih sedamdesetak godina Davorkina porodica znala je da su Mario i Klara Antić (koji nisu imali svoje djece) s malom Davorkom iz straha emigrirali iz Zadra u Italiju pošto su im ondašnje komunističke vlasti nacionalizacijom oduzele fabriku likera, vilu Ida u kojoj su živjeli, kao i sva građanska prava proglasivši ih klasnim neprijateljima.

Poslije dvogodišnjeg zadržavanja u Italiji, 1954. godine Antići su s djevojčicom Davorkom, koju su prihvatili kao svoje dijete, otišli da žive u SAD i to je bila posljednja informacija o njima. Dalje nije bilo nikakvih kontakata.

Decenijama je porodica za vrijeme bivše države, a potom i u samostalnoj Hrvatskoj, preko interneta i konzulata bez uspeha tragala za svojom Davorkom. Već su bili izgubili svaku nadu i pomirili se s činjenicom da je nikada neće pronaći i da sigurno više i nije među živima. I onda se dogodilo čudo. Potraga porodice Vlahov za izgubljenom sestrom pretvorila se u nevjerovatnu ljudsku priču sa srećnim krajem. Ona je pronašla njih.

O tome kako je pronađena “izgubljena” sestra, odnosno teta ili, bolje rečeno, kako je Davorka pronašla svoju porodicu, ispričala je Vodičanka Meri Bandl Valeš za Slobodnu Dalmaciju, njena rođaka, kćerka Davorkine sestre Mire.

– Prije nekoliko dana prišao mi je moj sugrađanin Stipe Juričev s pitanjem: “Meri, imaš li ti slučajno tetku u Americi?” Ostala sam u prvom trenutku iznenađena zašto me to Stipe uopšte pita. Rekla sam mu da imam, ali da ona je otišla od kuće s tri godine i niko je od tada nije vidio. Tražili smo je godinama, preko konzulata i interneta, ali bez uspjeha – rekla nam je Meri Bandl.

Ali, Merina početna zbunjenost vrlo brzo je prerasla u neopisivo oduševljenje i radost kad joj Stipe pružio mobilni telefon.

– Kad sam pročitala poruku na Stipinom mobilnom, prvo sam ostala bez teksta, a onda mojoj sreći nije bilo kraja. Moja 71-godišnja tetka, koju smo bez uspjeha tražili toliko godina, poslala je poruku preko svog Facebook profila prvoj osobi kojoj je videla da joj u profilu kao mjesto stanovanja piše Vodice, s nadom da će ta osoba nešto znati o njenim bližnjima. Sreća da je Stipe poruku shvatio ozbiljno i da je nije izbrisao. A sve što je bilo napisano, savršeno se i tačno poklapalo s mojom izgubljenom tetom. Odmah sam ušla u njin profil i kad sam vidjela njene fotografije, pokušala sam da nađem neki podatak koji njoj ne bi odgovarao, ali baš sve je bilo tačno. Više nije bilo nikakvih sumnji – to je moja teta. Ma toliko puno liči na moju mamu Miru, odnosno moja sestra Ines ista je teta Davorka – ispričala  je Meri.

Ona je o ovom srećnom događaju odmah javila svojoj mami Miri, pet godina starijoj Davorkinoj sestri.

– Mama u početku nije mogla da vjeruje, kao ni ujak. Međutim, kad sam im pokazala tekst poruke i tetinu sliku, mama se raznježila i rasplakala, kao i brat, koji nije mogao da sakrije suze ni uzbuđenje. Ma, nekako svi zajedno nismo još svjesni da smo pronašli tetu – dodala je Meri Bandl.

Već iste večeri Meri je uključila laptop i preko messengera uspostavila kontakt s tetom Davorkom i od tada gotovo svakodnevno komuniciraju.

– Nezaboravan je taj prvi glas s njom. Preplavile su nas duboke emocije, obe smo plakale, suze su tekle same od sebe. Iznenadilo me je što teta dobro govori hrvatski, čak je i poslije toliko godina zadržala prvinsko-vodički naglasak, premda ipak ne razumije neke riječi. Uz engleski, odlično govori i italijanski jezik. Ali, u ovo kratko vrijeme puno je toga ispričala o sebi. Najveći dio života provela je u San Pedru u Kaliforniji, a sada živi u Bristolu u Virdžiniji. Ispričala mi je da su joj ujak i ujna u Italiji promijnili ime u Debra Antić, a dolaskom u SAD postala je Debora.

– Radila je kao farmaceutkinja i danas je u penziji. Život je nije mazio. Četiri puta se udavala i sva četiri puta za američke ratne veterane. Nije mogla da ima djecu zbog komplikacija u trudnoći. U zadnjem braku bila je udata za Stivena Stabsa i danas se preziva Stabs. Stiven je umro prije nekoliko godina, a do njegove smrti s njima je živela i Stivenova kćerka iz prvog braka Rejčel. Danas živi sama, namjerava da proda tu kuću u Bristolu i da kupi manji stan. Ali, prije toga, dogovorili smo se, poslije gotovo 70 godina doći će za Božić u Vodice i svoju rodnu Prvić Šepurinu – zaključila je ovu dirljivu priču Meri Bandl.

– Teta Davorka mi je još kazala kako su velike traume i strah koje je kao dijete proživjela zajedno sa svojim ujakom Mariom i ujnom Klarom kad su bili izloženi progonu komunističkih vlasti u Zadru, bili razlog što uopšte nije željela da kontaktira s domovinom. Taj strah toliko se urezao u nju da se bojala bilo kakvog kontakta, dolaska i povratka. Ali život donosi i lijepe stvari, pa se tako nadamo uskoro da ćemo je i vidjeti – dodala je Meri Bandl.

(Slobodna dalmacija)