'Zbog teškog života moji roditelji su prije 5 godina odlučili da se odselimo u Švedsku'

Ispovijesti
'Zbog teškog života moji roditelji su prije 5 godina odlučili da se odselimo u Švedsku'
Zbog teškog života moji roditelji su prije 5 godina odlučili da se odselimo u Švedsku. Sve smo ostavili iz nas, baš sve i kuću i prijatelje i rodbinu, sve, sve, sve….Najteže od svega bilo mi je da ostavim mog momka, prvog i jedinog. Imala sam 17 godina i bila sam svjesna da će udaljenost između nas biti tolika da će biti nemoguće održavati vezu. Inače i ne vjerujem u veze na daljinu, tako da sam ga, tada sam mislila za njegovo dobro, ostavila na najgori, najgrublji način. Iako me molio da ostanemo u vezi, nisam ga poslušala. Na dan kada smo trebali da krenemo za Švedsku on je sebi rezao vene. Srce mi je pucalo od bola, ali iako sam imala vrmena da ga posjetim u bolnicu, nisam otišla. Danas, za ovih 5 godina prilično smo se snašli u dalekoj zemlji, svi radimo, i tata, imama, i sestra, i ja… Praktično imam sve što poželim, ali nisam sretna i svakim danom sve sam tužnija. Već dvije godine razmišljam da odem po mog voljenog momka, ali to je svakim danom sve teže izvodljivo. On je umeđuvremenu postao teški ovisnik i nije više onaj momak. Znam da sam ja jedini krivac za njegovu muku i to me toliko boli da riječima ne mogu opisati. Čudno je to kako se čovjeku ne da da bude sretan na ovom USRANOM SVIJETU.

Zbog teškog života moji roditelji su prije 5 godina odlučili da se odselimo u Švedsku. Sve smo ostavili iz nas, baš sve i kuću i prijatelje i rodbinu, sve, sve, sve….Najteže od svega bilo mi je da ostavim mog momka, prvog i jedinog. Imala sam 17 godina i bila sam svjesna da će udaljenost između nas biti tolika da će biti nemoguće održavati vezu. Inače i ne vjerujem u veze na daljinu, tako da sam ga, tada sam mislila za njegovo dobro, ostavila na najgori, najgrublji način. Iako me molio da ostanemo u vezi, nisam ga poslušala. Na dan kada smo trebali da krenemo za Švedsku on je sebi rezao vene. Srce mi je pucalo od bola, ali iako sam imala vrmena da ga posjetim u bolnicu, nisam otišla. Danas, za ovih 5 godina prilično smo se snašli u dalekoj zemlji, svi radimo, i tata, imama, i sestra, i ja… Praktično imam sve što poželim, ali nisam sretna i svakim danom sve sam tužnija. Već dvije godine razmišljam da odem po mog voljenog momka, ali to je svakim danom sve teže izvodljivo. On je umeđuvremenu postao teški ovisnik i nije više onaj momak. Znam da sam ja jedini krivac za njegovu muku i to me toliko boli da riječima ne mogu opisati. Čudno je to kako se čovjeku ne da da bude sretan na ovom USRANOM SVIJETU.

#Ispovijest #Švedska #momak #prekid #bol #ovisnost

Novo