"Ponekad je potrebno sasvim malo da bismo bili srećni"
Ispovijest
Kamiondžija sam. Svaki put kada vozim turu ka Mađarskoj, prolazim pored jedne kuće u kojoj stanuje dječak koji ima Daunov sindrom. Često stoji na terasi kuće, i maše ka vozilima. Svaki put kada ga vidim ja pritisnem trubu. Mali tad krene da se smije i da skače, maše sa obje ruke... sretan je. A sretan sam i ja. Ponekad je potrebno sasvim malo da bismo bili srećni.