Guardiola u Cityju: Rekvijem za snove ili rađanje nove ere?

Nakon što je za vikend, pomalo iznenađujuće, Guardiolin City poražen s 4:2 od Leicestera, količina suludih „osmrtnica“ katalonskom strategu proporcionalno je porasla. Prvi je put u Guardiolinoj trenerskoj karijeri klub pod njegovim vodstvom vezao dva poraza s više od tri primljena pogotka, a uz Chelsea u ovakvoj formi prospekt osvajanja titule postaje sve zahtjevniji. Sedam bodova nije nedostižna prednost, dapače, a pisanje epitafa Guardioli samo je jedna od manifestacija koliko se površno danas gledaju trendovi u nogometu.

Činjenica je isto tako da je Guardiola svojevrsna suprotnost ideji i konceptu trenera naklonjenog viziji engleskog mainstreama. Pisali smo već o tom fenomenu, a Guardiolina progresivnost i ustrajnost u ideji da unaprjeđivanjem nogometa kao igre automatski podiže kvalitetu svoje momčadi ne sjeda najbolje sirovim nogometnim tradicionalistima.

Arrigo Sacchi, jedan od najvećih trenera u povijesti nogometa, uvijek je bio čvrsti pobornik koncepta inovacije i implementiranja novih ideja u igru. Egzistiranje u postojećem modelu njemu je bilo ne dosadno, već u globalu i opasno, nešto što je vidio kao prijetnju budućnosti nogometa. Kada je 2005. završio svoju karijeru sportskog direktora na Bernabeuu, Sacchi je zabrinuto primjetio kako je nogometna evolucija značajno usporena. Njegov Milan, s kojim je dominirao na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća, bio je primjer radikalne sistematizacije igre. Razvijanjem tog Milana po Sacchiju nogometna evolucija nije pružila ništa novo u taktičkom smislu; ništa što bi dalo natruhe da razvoj igre napreduje. Ali, ostao je optimističan. „Dok god čovječanstvo postoji, nešto novo će se pojaviti“, govorio je Sacchi. „Inače će nogomet izumrijeti“. Nedugo nakon tog zlokobnog proročanstva, pojavila se Guardiolina Barcelona i njena tiki-taka. Evolucija je sprovedena, a svijet je dobio momčad po mjeri velikog Arriga. „Poput Milana, ova momčad je ona koja će definirati 'prije' i 'poslije' u svjetskom nogometu“.

Pep Guardiola je uvelike naslonjen na Sacchijevu „teoriju evolucije“; štoviše, dok je Guardiola ideološki sljedbenik Sacchijeve radikalne progresivnosti, istovremeno je karakterno znatno drugačiji. Kod njega nema tragova izraženoj emotivnosti, njegova sistematičnost je određena politikom utiliziranja trenutka. Planiranja svake izrečene riječi, bez nepotrebnog odlaska u širinu. U svom cardigan džemperu i trendi hipsterskoj kravati, Guardiola više djeluje kao kafkijanski primjer pedantnog birokrate, a njegov pristup mislioca često je iritirao one koji vjeruju da nogomet ne smije biti podložan preanaliziranju. Jedan od takvih je i Zlatan Ibrahimović, koji je u svojoj biografiji istaknuo način na koji se nepovratno uništio njegov odnos s Guardiolom za vrijeme igranja u Barceloni.

„Guardiola je započeo sa svojim filozofiranjem“, započinje Zlatan svoju priču. „Jedva sam ga mogao slušati. Zbog čega i bi? Bilo je to samo napredna hrpa govana o krvi, znoju i suzama; o takvim stvarima.“ Neprihvaćanje takvog pristupa Ibrahimović nije mogao kontrolirati, a manjak vremena provedenog na terenu doveo ga je do iracionalnog osjećaja gađenja spram Guardiolinog lika. Neminovna kulminacija stigla je nakon što je Barcelona 2010. ispala u polufinalu Lige prvaka od Intera.

„Guardiola je buljio u mene, a ja sam samo puknuo. Sjećam se da sam ga gledao i pomislio – eto, taj tip koji češka svoje ćelavo tjeme je moj neprijatelj! Zaurlao sam 'nemaš muda', a u nizu psovki rekao sam mu i da ode kvragu. Udario sam nogom u metalnu kutiju čiji se sadržaj rasuo; i dok bi čovjek očekivao da Guardiola reagira na bilo koji način, on je samo poput kakvog malog skrbnika pokupio sadržaj kutije i otišao. Više nikada nije spomenuo taj incident, a ja sam znao da je tu moj kraj u klubu“, predstavio je Zlatan srž Guardiolinog pristupa. Nema urlanja, vike, ni uzalud utrošene energije.

Arrigo Sacchi se više ne bavi trenerskim poslom, ali nogometna evolucija za njega nije stala. Uglavnom drži trenerske seminare, a na jednom takvom predstavlja svoj koncept zvan „Igra budućnosti – nogomet u 2020. godini“. U njemu predstavlja između ostalog i viziju kako će nogomet kroz maksimalno pet godina početi abolirati klasične pozicijske postulate; umjesto toga igra će svojim razvojem stremiti konačnom cilju zvanom „11 tehničkih igrača“, koji će tehničkom prominentnošću te taktičkom i pozicijskom disciplinom dovesti igru do toga da konvencionalna podjela po pozicijama postane stvar prošlosti. Nogomet će biti bliže primjerice košarci, s igračima koji će biti skloniji defanzivnim ili ofanzivnim zadacima, ali koji će biti toliko odškolovani i tjelesno pripremljeni za ultimativnu razinu polivalentnosti u igri. Po ovome igra kreće od golmana, za kojeg Sacchi u prezentaciji tvrdi kako danas u prosjeku „koristi noge sedam puta više nego ruke“.

Joe Hart najbolje zna koliko i sam Guardiola vjeruje u tu ideju, kao i Yaya Toure, Bastian Schweinsteiger; pa i sam Zlatan Ibrahimović. Svatko od njih je promptno (Toure čak dvaput!) odbačen iz njegovih ekipa, iako su u pitanju neupitno sjajni igrači. Ali, niti jedan od njih nije bio kadar ispuniti ovakve, esencijalno futurističke prohtjeve koje nalaže vizija Pepa Guardiole. Neki su se s tim stoički nosili, poput Harta i Schweinsteigera. Drugi su udarali metalne kutije i obračunavali se preko svojih menadžera, ali ishod je u konačnici bio isti.

S druge strane, ideja o tom „sacchijevskom“ aboliranju uloga zaživjela je na drugi način. David Alaba pokriva ulogu beka, stopera, zadnjeg veznog; pa čak i krila, u nekoliko navrata. Joshua Kimmich je i protiv zagrebačkog Dinama u lanjskom ogledu Lige prvaka na Allianz Areni igrao stopera, dok je na Europskom prvenstvu u Francuskoj pokrivao i poziciju desnog beka. Ove sezone je pak u veznom redu, a zvuči nevjerojatno da je trenutačno treći strijelac bavarskog kluba, iza Lewandowskog i Robbena; s više golova od Mullera i Douglasa Coste. Obojica su odškolovana po Guardiolinim mjerilima, a pomisao da će njemačka reprezentacija uskoro imati mogućnost uparivanja Juliana Weigla i Joshue Kimmicha kao duplih holdera naprosto je uzbudljiva. Da se razumijemo, ne traži Guardiola samo svježu krv koju može izgraditi po svom nahođenju. Pitajte samo Aleksandra Kolarova, kojeg je od prilično jednoličnog i korektnog beka u samo par mjeseci otkrio njegovo novo lice u ulozi tehnički kompetentnog stopera. Uparivanjem njega i Stonesa, te dovođenjem Brava, Guardiola gradi konture onog što želi prometnuti u temelj; prvi playmaker u izgradnji napada treba biti – vratar.

Međutim, svaka priča ima dvije strane. Katalonac je često toliko fokusiran na konačni proizvod da uvelike riskira uspjeh momčadi forsiranjem ideja. Manjak pragmatičnosti često znači da rezultat pati, pogotovo kada je izašao iz svog laboratorija zvanog Barcelona i ušao u nove sredine. Najbolji primjeri za to su lanjsko polufinale upravo protiv Barcelone, kada je odlučio da ne želi fleksibilizirati pristup protiv ponajboljeg napadačkog trojca u modernoj igri, već ih je odlučio zatvarati pristupom „čovjek-na-čovjeka“. Njegov Bayern u toj situaciji nije imao šanse, poražen je sa uvjerljivih akumuliranih 6:3. Slično mu se dogodilo i u onoj utakmici protiv Pocchettinovog Tottenhama, kada je u listopadu City poražen s 2:0. Pretpostavio je svoju ideju suočavanja s Tottenhamovim intenzivnim visokim presingom činjenici da jednostavno nema na dispoziciji toliko kvalitetna (Kolarov, Zabaleta, Otamendi) i razvijena (Stones) imena, pogotovo u zadnjem redu. To mu se i osvetilo nakon što su Kolarov i Zabaleta u dva navrata popustili pod pritiskom i dozvolili dva gola vrijedna poraza.

U filmu „Glengarry Glen Ross“, ekranizaciji istoimene Pulitzerom nagrađene predstave Davida Mameta, jedan monolog je ostao zapamćen u suvremenoj kinematografiji. Riječ je o „motivirajućem“ govoru Blakea, korporativnog lice-u-lice menadžera kojeg glumi Alec Baldwin. Njegov je zadatak podignuti učmalu atmosferu u firmi na noge, a on se odluči to ostvariti pristupom makijavelistički postavljenog tiranina, koji jedini cilj vidi u – uspješnom poslu.

 „Dobar čovjek? Boli me k****. Dobar otac? Jebe mi se, ako ti je do toga idi se kući igrati sa djecom. Želiš li raditi ovdje – daj mi rezultate.“

Taj dio u monologu savršeno portretira generalnu paradigmu u današnjem društvu. Nikog nije briga za vizionarstvo i revolucionarne ideje ako one u konačnici ne donose rezultate. Guardiola je uvijek predstavljen kao antipod Mourinhu ponajprije iz razloga što je čovjek koji ne vjeruje u kompromise, kao ni u politiku linije manjeg otpora. Doduše, on je i u Bayernu imao i u rezultatskom smislu više nego dobar učinak, unatoč činjenici da nije osvojio Ligu prvaka. Sviđalo se to ljudima ili ne, njegovim angažiranjem klub ne dobiva samo trenera koji nudi veću šansu za rezultat. S njim City ima prigodu postati, baš kao i Sacchijev Milan, momčad koja će označiti novu eru u nogometu.

Trofeje su osvajali mnogi, ali nisu svi od njih istovremeno ispisali povijest u punom smislu riječi. Pitanje je samo imate li strpljenja čekati da se ta povijest ispiše.