Eddie Howe: Trener koji je odlučio ići sam protiv svih
Britanski imperijalizam duboko je redefinirao način razmišljanja stanovništva Commonwealtha, ponajprije same Velike Britanije. Anglocentrizam je još uvijek izrazito dominantna pojava, a kao povijesni fenomen odražava se na sve aspekte britanskog društva, čija se mračna strana dobrano ispoljila tijekom i nakon nedavnog referenduma o izlasku iz EU.
Naravno, ogroman dio britanske kulture tvori i nogomet, a iako je Engleska kolijevka našeg predivnog sporta, ta činjenica češće služi kao teret tamnošnjem nogometu, umjesto da mu bude pokretačka snaga. Rastrgani između povijesne uloge promotora najvažnije sporedne stvari na svijetu i gubitka engleske pozicije moći, kao i konstantna nemogućnost preuzimanja druge uloge nositelja promjena i progresivnih ideja od strane njihovog domaćeg kadra, Englezi su i dan danas zaostali u određenom zatvorenom -u dobranoj mjeri anti-intelektualnom - pristupu tematici.
Kada je Helenio Herrera uoči uzvratnog susreta četvrtfinala europskog Kupa prvaka 1960. godine stigao u Wolverhampton kao trener Barcelone, neugodno je iznenadio prisutnu novinarsku kliku na pressici idućom konstatacijom, notiranoj u sjajnoj knjizi Jonathana Wilsona "Inverting the Pyramid":
"Vi u Engleskoj gajite stil igre kakvi smo mi na kontinentu koristili prije mnogo godina; čista fizikalija, ali bez oslonca na metodiku ili tehniku. Kada pričamo o modernoj igri, Englezi su naprosto preskočili evoluciju kao čisti robovi starih navika, poput čaja u pet sati".
Unatoč činjenici da su Herrerine riječi tada zvučale skandalozno elitistički nastrojenoj engleskoj nogometnoj publici, rezultat je pričao sam za sebe. Barcelona je u dvije utakmice potpuno deklasirala Wolverhampton, pobjedivši ih s ukupnim rezultatom 9-2. Gotovo šezdeset godina poslije, Englezi se i dalje bore s istim unutarnjim demonima: otočki nogometni tradicionalizam prezentiran kroz prizmu skepticizma prema bilo progresivnim tendencijama i danas se odražava na jednom klincu koji se "drznuo" odbaciti povijesne postulate "njihove" igre.
Eddie Howe, 38- godišnji trener Bournemoutha i trenutno najmlađi trener engleskog Premiershipa, slavi 300. utakmicu na čelu tog nekadašnjeg niželigaša, a danas premierligaša s dobrim putem da se etablira u sigurnoj kvalitativnoj sredini komercijalno najproklamiranije nogometne lige svijeta. U konkurenciji plesa stotina milijuna koje njegovi konkurenti potroše, Howe s (za engleske prilike) minimalnim ulaganjima uspijeva plijeniti pažnju svojim stilom igre. Klub kojeg je u trećeligaškom društvu preuzeo preko noći i praktički protivno svojoj volji sa samo 31. godinom, Howe je pretvorio u svojevrsni simbol otpora uskogrudnom shvaćanju igre i često iritantnom pragmatičnom pristupu.
A nije da se pripadnici tog povijesnog klana nisu slavodobitno oglasili kada je Bournemouth, načet ozljedama, u osam utakmica tijekom proteklog proljeća pobijedio samo jednom – i to protiv već otpisane Aston Ville u gostima. Howeova odluka da odustane od svoje karakteristične, napadačke varijante sustava 4-4-2, koja je postala zaštitno lice Bournemouthove atraktivne igre tijekom godina njegovog stolovanja, i zbog manjka kadra prihvati kudikamo defanzivniju varijantu 4-5-1 stigla je njegovim kritičarima kao krunski dokaz da se ne može "ljepotom spasiti od utapanja". No, Howe ih je sve prevario, vrativši se na svoju prvotnu, progresivnu strategiju čim je ambulanta vratila ranjenike na dispoziciju. Direktni nogomet, igra po podu, visoki presing uz jasnu formacijsku strukturu i disciplinu; Bournemouth nije odustajao od namjere da tobože "riskira" igrajući lijepo. I baš kao prošle sezone, to im se višestruko isplaćuje. U pomalo nesretnom porazu od Arsenala proteklog vikenda (3:1), Bournemouth je od 338 dodavanja njih tek 36 odigrao u formi duge lopte, uz tek neznatno veći posjed domaćina (52% naspram 48%). Uz manje od 30 milijuna eura uloženih u pojačanja ove sezone, Bournemouth trenutno stoji na itekako ugodnom 12. mjestu ljestvice.
Kada je kao trener početnik odabrao pratiti Brendana Rodgersa i njegov stil vođenja Swanseaja, Howe je istaknuo kako je odabrao njega kao uzora upravo iz razloga jer je njegova trenerska filozofija "drugačija i hrabra". Ovo "hrabra" se odnosi na ustrajanje u provođenju svoje, kako je Howe naglasio, "unikatne" vizije igre. Pričajući u globalnim okvirima tu nema nečeg značajno revolucionarnog, ali pričajući unutar jednako tako unikatnog konteksta, često u gorespomenutom negativnom smislu, odluka da se posveti proučavanju Rodgersovog menadžmenta nije samo ograničena na nogometni aspekt. Više od za otočke prilike progresivnog stila igre Howe je htio usvojiti mehanizme pomoću kojih se može oduprijeti pritisku onih koji misle da pragmatičnost treba postaviti iznad svega; da je njegovo kraljevstvo rezultat jedino mjerilo trenerske kvalitete. Nije ni čudo - ako uzmete u obzir da je čak i Guardiolina trenerska filozofija naišla na značajan otpor unutar tih krugova, mladi trener poput Howea na svojim leđima praktički nosi teret cjelokupnog sustava školovanja trenerskog kadra u Engleskoj. Svaka slučajnost u oba dijela priče sa hrvatskim nogometom je pritom sasvim slučajna.
Ali ako je ta regresivna struja, u suštini vođena ksenofobnim načelima i izgrađena na apsolutnoj profesionalnoj potkapacitiranosti kadra "stare škole", koja se pojavom bilo kakvih novih ideja i filozofija nađe još jedan eon u zaostatku za aktualnim trendovima jedna strana medalje, kako Howe kotira na onoj drugoj, po logici "progresivnoj" strani? Pa, tu je problem za njega ponešto drugačiji. Ta je strana jedva dočekala locirati Howea kao svojevrsnu "pozitivnu anomaliju" sustava, gdje su brže-bolje pohitali reklamirati trenera Bournemoutha kao zaštitno lice neke nove, drugačije Engleske; one koja ipak ima aktualiziran kadar i koja je sposobna izbaciti mladog trenera kojeg se ne moraju sramiti čim pređe La Manche. Priča je zapravo otišla toliko daleko da je sa svakom smjenom na engleskoj izborničkoj funkciji, a ta travestija je očito repetitivni proces, Howe sve bliži ulozi mesije koji bi trebao biti "taj", domaći dečko koji se može družiti s kul klincima s kontinenta; engleski konj za utrku među valom progresivnih "hipster" trenera diljem Europe.
I koliko god je ta tradicionalna struja možda čak i destruktivnija po mladi trenerski kadar u Engleskoj od katastrofalnih uvjeta za stjecanje trenerskih licenci, utoliko Howe (i neki njegovi kolege sa sličnim potencijalnom) ne mogu pronaći sigurno utočište ni kod onih koji će, Herrerinim rječnikom, "preskočiti evoluciju" na drugačiji način. Podrazumijevajući da su spremni žrtvovati logični i gradirani trenerski napredak talentiranog trenera kako bi brže bolje "dokazali", poput Owena Hargreavesa, da je Howe primjer nositelja projekta s kojim bi Engleska mogla osvojiti SP u Katru 2022. Bez obzira što engleska reprezentacija nema isključivo problema samo s trenerima i bez obzira što im se ne čini niti u jednom trenutku nelogično da čovjek koji je 2012. stabilizirao Bournemouth u trećoj ligi već deset godina kasnije, provedenih isključivo u tom istom, malom Bournemouthu, ima odjednom toliko široke kompetencije osvojiti naslov prvaka svijeta s Engleskom. Pritom valjda zaboravljajući na sve nuspojave koje tako odgovorna pozicija sa sobom nosi; počevši od strpljenja, koje je zapravo bilo presudno za stjecanje njegovog trenutnog renomea.
Priča o usponu Eddieja Howea kao "drugačijeg" engleskog trenera naprosto je priča o engleskom nogometnom "građanskom ratu" koji i dalje traje. Priča je to koja nije svojstvena samo Englezima jer opet, jedan dio priče susrećemo i u samoj Hrvatskoj; koja je tek simptom puno dublje povijesti bolesti. O dvije zaraćene strane koja svaka radi minuciozno profiliranu štetu nogometu u cjelini, a posljedično i razvitku onih "anomalija" poput Eddieja Howea. Srećom, on tvori onu racionalnu, brojčano najsiromašniju populaciju u raščetvorenom svijetu otočkog nogometa. Pitanje je samo koliko još može izdržati sam protiv svih.