Esad Bajtal za Novi.ba: Stalno pumpanje etno-tenzija vodi ili neizbježnom sukobu, ili ušutkivanju gladnih

Tema sedmice
Esad Bajtal za Novi.ba: Stalno pumpanje etno-tenzija vodi ili neizbježnom sukobu, ili ušutkivanju gladnih
Profesor Esad Bajtal, filozof i sociolog, u intervjuu za Novi.ba precizno secira referendumsku problematiku, pružajući jedan potpuno drukčiji uvid u aktuelnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini i regionu.

Profesor Esad Bajtal, filozof i sociolog, u intervjuu za Novi.ba precizno secira referendumsku problematiku, pružajući jedan potpuno drukčiji uvid u aktuelnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini i regionu.

Novi.ba: Profesore, u diplomatskom maniru ovo predreferendumsko ludilo nazivaju "zaoštravanjem situacije". Kako biste ga Vi definisali?

Manje je važna definicija od činjenice da je „predreferendumsko ludilo“, kako ga Vi nazivate, samo nastavak dvodecenijskog postdejtonskog negiranja Daytona u koji se zaklinju upravo oni koji ga sistematski i metodološki osmišljeno krše u svakoj prilici koja može poslužiti destabilizaciji države i dizanju tenzija u društvu. Manjeentitetski separatisti, antidejtonci, koji su građane tog entiteta doveli na rub egzistencije, uz istovremeno enormno vlastito bogaćenje, za šta ih godinama optužuje tamošnja opozicija, svoje neuspjehe i nepoštenje uporno maskiraju pričom o referendumu i referendumima. 

I sa definicijom i bez nje jasno je da se tu radi o manipulaciji građanima i skretanju pažnje javnosti, prije svega, sa teških ekonomskih, privrednih, socijalnih i drugih problema. Patokratija pričom o referendumu, zapravo spašava sebe samu, i potpuno nekritički i uprkos poraznim rezultatima svog vladanja, želi pošto-poto, sačuvati vlast i privilegije bogaćenja bez rada. I vladanja bez odgovornosti i polagnja računa pauperiziranim građanima.

Novi.ba: Gdje vodi cijela ova sitaucija?

Ne vodi nigdje. Odnosno, jezički preciznije govoreći, vodi baš u Nigdje. U nigdinu životnog besmisla, u neizvjesno produbljavanje bh. krize sa nesagledivim posljedicama sigurnosnog izmicanja situacije ne samo u BiH, nego i sa mogućnošću refleksnog, dodatnog destabiliziranja ionako nestabilnog regiona. Egoizam i egocentrizam vladajućih struktura zaboravlja obavezu odgovornosti prema onim koji su ih doveli na vlast, a na osnovu predizbornih obećanja da će raditi u korist  javnog, društvenog, a ne svog vlastitog interesa, kao što su činili i čine, kako to porazni rezultati njihove nezajžljive vladavine jasno i ekonomski opipljivo pokazuju.

Novi.ba: Pravni stručnjaci tvrde da predstojeći referendum ne može prouzrokovati nikakve pravne posljedice, samo političke. U pravnoj bi državi te tvrdnje imale određenu težinu... Koliko one teže u situaciji u kojoj se Bosna i Hercegovina nalazi?

Pa kreatori i nosioci idejno instrumentaliziranog referenduma koriste ga dvojako: u dnevnopolitičkom, s jedne, i budućnosno, u jasno separatističkom pravcu, s druge strane. A sve na tragu očito još živog velikodržavnog projekta, u ime koga su devedestih proliveni potoci nedužne ljudske krvi. Taj trend, Dodik čak i ne krije, i svojom javnom pričom o referendumu o osamostaljenju 2018. logički i objektivno, priziva najgori mogući scenario sunovrata u ponor novih tragičnih zbivanja. 

Kontinuirana histerizacija javne i političke scene uz stalno medijsko pumpanje etno-tenzija vodli ili neizbježnom sukobu, ili ušutkivanju gladnih i njihovo tjeranje u pečalbu po bijelom svijetu, kako bi se, tim odlaskom, oslobodilo njihovog pritiska i realne opasnosti od pobune širih razmjera. Odnosno, i preciznije logički govoreći, patološka pohlepno-vlastodržačka struktura izmetla se u novu, nezasluženo povlaštenu klasu unutar vlastite nacije. Kao takva, sred ogromne krize, bijede, gladi i nevolja običnog čovjeka, ona se u svojoj prevarom ostvarenoj privilegovanosti osjeća ugroženom od vlastite većine, većine prevarenih građana, te na sve moguće načine traži izlaz iz tog bezizlaza. Jer, oni koji su iznevjerili i nezakonito osiromašili građane, jasno slute mogući ishod vlastite sudbine ukoliko se na scenu vrate pravna država i vladavina zakona, odnosno sistem normalnog življenja.

U toj ili-ili poziciji, oni svoj opstanak u postojećem egoističkom okviru vladanja, vide kao jedini imperativ i modus samospašavanja koji nema alternative. Otuda sva iracionalnost istrajavanja na ničim zasluženom ostanku na vrhu već očigledno odnarođene vlasti. Takav poredak stvari uporno insistira na logici političke i teritorijalne ekspanzije, tj. narativa otcjepljenja kao provjerenom sedativu protiv masovne migrenski nepodnošljive glavobolje, egzistencijalno ponižene, prevarene i osiromašene većine vlastitog etnosa.

Novi.ba: Koliko god opasno djelovala retorika, pa i namjere, političkih predstavnika iz Republike Srpske, situaciju dodatno usložnjava to što zdravorazumski način vođenja politike ne vidimo ni u Federaciji Bosne i Hercegovine. Slažete li se s tim ocjenama?

Sve gore rečeno, važi i ovdje. Dakle, dva pitanja a, logički gledano, samo jedan, i isti, odgovor u jednoj psihološki-socijalno identičnoj  situaciji. S tim što logika teritorijalne ekspanzije, na koju igra manji, u većem entitetu, biva zamijenjena radikalizmom klero-etničke zatvorenosti i dnevnopolitičke zatrovanosti dominirajućeg etno-dvojca (SDA-HDZ), koja sumnjiči i potkazivački umanjuje pravo predstavljačkog legitimiteta bilo kojoj drugoj opciji i logici bivanja u javnom prostoru etno-većinski kontrolisanih kantona. 

Novi.ba: Predaleko je cijela situacija oko referenduma otišla da bi se moglo govoriti da je inscenirana zbog predstojećih lokalnih izbora, ili se ipak pomjeraju granice političkih predizbornih kampanja?

Referendum je već staro dnevnopolitičko ali, budućnosno orijentisano sredstvo održavanja dodikovske životno-ekonomski porazne političke strukture na površini. I kao što već rekoh u nekom od gornjih odgovora, potpuni privredni i ekonomski fijasko svoj bezizlaz nastoji kompenzirati i maskirati opetovanom etno-pričom o referendumu koja se vuče već godinama. 

Predizborne kampanje, koje u situaciji razdvojenih opštih i lokalnih izbora (svake dvije godine), zapravo nikada i ne prestaju, vide u referendumu, s jedne, i kontra referendumu s druge strane, idealno sredstvo manipulacije. U igri je dobro osmišljeno zamajavanje gladnom, kritički nezrelom  glasačkom mašinerijom, koja u svojoj zatucanosti, svojim biološkim, ljudskim i istinski životnim potrebama, pretpostavlja lažne, etno-fantazmatski inducirane, medijski kontinuirano marketirane i pseudomesijanski projektovane „potrebe“.

Novi.ba: Predsjednik i premijer Srbije Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić nisu pružili podršku referendumu u RS, ali ni na koji način nisu željeli da utiču na promjenu političkih stavova političara iz RS-a. Koliko to "ali" otežava situaciju, naročito imajući u vidu da je Srbija potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma?

Ništa se novo nije dogodilo. Zvanični javni odgovor, da se Srbija „neće miješati“, samo je forma prozirno diletantski maskiranog miješanja, iznuđena momentom činjenice da referendumska opcija zatiče opustošenu i privredno anemičnu Srbiju na uznapredovalom putu ka luci spasa zvanoj EU. Putu koji neumoljivošću svoje privlačnosti za ekonomski iscrpljenu Srbiju, cementira određene obrasce obaveznog držanja pred međunarodnom zajednicom, od čijih odluka životno zavisi i od kojih očekuje konačni spas. Upravo to je iznjedrilo farsu nulte pozicije kao tobožnjeg nemiješanja Srbije. 

Međutim, realno, i izvan te vrste ponašajne sofisterije, na etno-daskama ideloškog, velikosrpskog theatra, istinsko nemiješanje i iskrenost prema BiH, tražili bi, potpuno obrnut, rezolutan i jasan odgovor eresovskim antidejtoncima u stilu: „okanite se referenduma kao antidejtonskog čina, i tražite rješnje svojih problema u okvirima Daytonom dogovorene i potpisane Bosne i Hercegovine“.

To, nažalost, nismo čuli. 

A samo to bio bi stav i izraz stvarnog nemiješanja u unutrašnje stvari BiH, i potvrda promjene kursa u pravcu toliko puta namjenski verbalizirane srbijanske sage o, tobožnjem, priznavanju i poštovanju suvereniteta Bosne i Hercegovine. Ovako, za međunarodnu javnost se reklo to što se reklo, a privatnim migom u „četiri oka“, na beogradskom sastanku, prećutno je odobreno i pothranjeno referendumski pogubno prizivanje aveti devedesetih. 

U tom kontekstu, u jednom elementarno logičkom pogledu na to, nije teško zamisliti kako bi, na koji način, i kojim tonom, ta ista nikolićevsko-vučićevska Srbija, okvalifikovala analogno, i jednako učestalo, odlaženje vojvođanskih Madžara na referendumsko savjetodavne susrete u Budimpeštu, preševskih albanaca u Prištinu, ili, recimo, sandžačkih Bošnjaka u Sarajevo.

To je, ne samo političko, nego i prije svega moralno ljudsko pitanje, na kojem se lomi logika uzajamnog poštovanja i samopoštovanja regionalnih politika i njihovih nosilaca. Politika koju ne obavezuje ono ljudsko, civlizacijski obavezujuće poštovanje i uvažavanje drugog, prestaje biti politika kao „umijeće mogućeg“, i izmeće se u najobičnije politikantstvo, koje, logikom licemjerja i dvostrukih aršina, ne donosi ništa dobro ni sebi ni drugima.

 

Razgovarao: Ibro ČAVČIĆ / Novi.ba

Ne propustite