Ko od bošnjačkih političara ne želi reviziju tužbe protiv Srbije?

Ne prođe tako puno vremena, a da odmjereni i u svjetskim pravnim krugovima uvažavani sir Dzefri Najs (Geoffrey Nice), višegodišnji tužitelj u procesu protiv Slobodana Miloševića, ne upozori bh. javnost kako je naša zemlja sa 27. februarom ove godine ušla u posljednju godinu odbrojavanja u smislu predaje zahtjeva za revidiranje tužbe protiv Srbije za počinjeni genocid i agresiju pred Međunarodnim sudom pravde. Gospodin Najs na ovu činjenicu upozorava godinama, baš kao što tu istu činjenicu ovdašnji, samoprozvani, zaštitnici vitalnih bošnjačkih interesa – dosljedno ignoriraju. Pri tome, valjda niko ne dovodi u pitanje činjenicu da tužitelj koji je vodio proces protiv Slobodana Miloševića nesumnjivo barata svim bitnim elementima, spoznajama i faktima o karakteru rata u BiH i ulozi Srbije u njemu. Upravo je zbog toga teško povjerovati da nema adekvatne reakcije od onih koji u svojim rukama direktno drže ključeve mogućeg zahtjeva za reviziju tužbe. Ne mislimo ovdje samo na Sakiba Softića koji je bio zastupnik naše tužbe pred ICJ-em, već ponajprije na bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Bakira Izetbegovića, koji, sukladno poziciji koju obnaša, ima prostor za konkretno djelovanje. Međutim, reakcija Izetbegovića daleko je od ozbiljne i državničke. On priču oko revidiranja tužbe drži u ruci kao neki zamišljeni buzdovan kojim prijeti Miloradu Dodiku, ili u najboljem slučaju kao predizborni adut stranke koju vodi, a što će mu dobro doći uoči lokalnih izbora prilikom obraćanja armiji unesrećenih čiji su najbliži članovi porodica skončali pred naletom Karadžićevih i Mladićevih hordi. Istine radi, treba reći kako Izetbegovićevo ignoriranje, pokazano na ovom primjeru, ne odstupa niti najmanje od onoga što (ni)su uradili Haris Silajdzić ili Sulejman Tihić. Znači - malo ili, bolje reći, ništa. Tako se matrica djelovanja bošnjačkog političkog vrha već godinama savršeno uklapa u davno sklopljeni dogovor Karle del Ponte, nekadašnje glavne tužiteljice Tribunala sa zvaničnim Beogradom koji je bio uvod u kasniji krah tužbe. Bilo je to 2003. kada je del Ponte uz podršku pojedinih europskih drzava obećala tadašnjoj državnoj zajednici, koju su činile Srbija i Crna Gora, potpunu zaštitu najosjetljivijih dijelova zvaničnih dokumenata poznatijih kao sjednice Vrhovnog Savjeta Odbrane (VSO). U najkraćem, del Ponte je ponudila, obećala i u djelo provela obećanje dato Goranu Svilanoviću, tadašnjem predsjedniku Nacionalnog vijeća za suradnju sa Haškim Tribunalom, kako će zaštiti sve važne dokumente iz perioda dok je predsjednik te zajednice bio Zoran Lilić, od 1993 -1997. To, a vrijeme je pokazalo da smo u pravu, nije bilo ništa drugo do direktna ponuda o aboliciji srbijanskog političko-vojno-policijskog vrha u njegovoj ulozi u događajima na prostoru BiH. Izbjegavajući pravne kvalifikacije i monotona, dugačka i dosadana, objašnjenja vrijedi reći kako je potez del Ponteove pomogao Srbiji da u sudskom procesu pred ICJ onemogući bh. strani i njenim predstavnicimakorištenje niza zvaničnih dokumenata koji tu državu i npr. GŠ VJ dovode u direktnu vezu sa učešćem u ratu u BiH. Među tim dokumentima, recimo, našao se i onaj iz kojeg se vidi pokazuje kako je ratni zločinac Ratko Mladić tokom rata bio na dužnosti komandanta Glavnog štaba 30. kadrovskog centra Generalštaba Jugoslavije. Odnosno, Mladić je, upravo ukazom Zorana Lilića, iz juna 1994. godine, unapredjen u čin general pukovnika. A, to nije ništa drugo, složićemo se, do konkretan dokaz o umiješanosti Beograda sa ratnim događajima u BiH. Međutim, pomenuta Del Ponte je sugerirala, Beograd prihvatio, pozivanje na tzv. pravilo 54 bis, što je podrazumijevalo automatsku zaštitu na svim dokumentima za koje zvanični Beograd procijeni da su bitni po nacionalnu sigurnost zemlje. U namjeri da ovu, nazovimo je zavjeru, raskrinka tužitelj Dzefri Najs tražio je sve vrijeme procesa protiv Miloševića da se sa dokumenata VSO (Vrhovni savjet odbrane) skinu mjere zaštite. Međutim, politički interesi i blagonaklonost Karle del Ponte prema Beogradu presudno su utjecali da do toga nikada ne dodje. Uzaludni su bili Najsovi pokušaji da se objelodani i dostupnom učini sva dokumentacija u predmetima Mladic, Stanisic-Simatovic, Perisic itd. Na isti način došlo je do zaštite personalnog arhiva Radislava Krsića, ratnog zločinca osuđenog na doživotnu robiju zbog učešća u srebreničkom genocidu. Bez objelodanjivanja podatka iz kartona koji, kao i na primjeru Mladića, pokazuju da je Krstić bio oficir JNA sa svim beneficijama koje takva pozicija nudi, može se proizvesti tek zaključak kako je Krstić možda ili tek samouki general, a nikako i visoko školovani kadar u sastavu armije koje je djelovala u drugoj državi. Ovo je samo jedan primjer, a postoji obiljedokumentacije i dokaza koje BiH, kao svoju argumentaciju, nije mogla koristiti pred ICJ. Izvođenje dokaza za tužbu BiH protiv SiCG za počinjeni genocid i agresiju započelo je u aprilu 2006., a završilo u februaru naredne godine. Manje-više o presudi je sve rečeno - njena najvažnija tačka je odbačena. Ako znamo da bosnjački član Predsjedništva BiH, ima isključivu nadležnost nad agentom za reviziju postupka pred ICJ i oficirom za vezu pred Tribunalom onda je logično zapitati se postoji li na tom nivou ikakva komunikacija i kakav je kvalitet njena odvijanja? Ne treba zaboraviti da je svojevremeno, Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu sa Tribunalom, uoči izricanja presude Momčilu Perišiću, nekadašnjem načelniku GŠ VJ, javno najavljivao kako će Perišić biti presudjen za genocid u BiH, te da će se zaštićena dokumentacija iz njegovog dosijea moći koristiti za buduću reviziju bh. tužbe protiv Srbije. Konačnom presudom Perišiću, ustanovilo se da tačka optužnice za genocid uopće nije dokazana. Perišiću se sudilo, jezikom Tribunala kazano, za tzv. aidigg and abetting – znači za najmanji vid odgovornosti – što se u njegovom slučaju svodi na pomaganje pri vršenju genocida. U cjelini Perišić je, kako znamo, oslobođen svih tački optužnice. Za kraj, treba reći kako vjerujemo da valjda reformski kurs, u koji se aktualne vlasti svakodnevno zaklinju, po svom automatizmu ne podrazumijeva odricanje od krvave prošlosti isprepletene genocidom i etničkim inžinjeringom. Istina, ne bi bilo prvi put da najviši bošnjački predstavnici svoj narod ostave na cjedilu.