Vuk Bačanović: Valter, Dodik i građani
Postalo je dosadno i izlizano po hiljaditi put evocirati prijeratnu bh političku nezgodnu situaciju kada su svi javno govorili da će glasati za reformiste, ali im je, avaj, desna ručica, potom zakružila jednu od tri nacionalno-spasonosne opcije.
Uzalud su mnogi i tada i danas tvrdili da su voljeli i vole Jugoslaviju i vjerovatno, u raznim trenucima svojih kognitivno-disonantskih prenosa, bili iskreni, kao i kad su ih mentalne primordijalnosti, u kombinaciji sa kućnim istorijama, navratile da zaokruže “svoje” i time zacementiraju unutarteritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine. Bilo je jasno tada, kao i Miloradu Dodiku prije 10-ak godina, da se izbori u BiH, pogotovo nakon rata, ne dobijaju pričom o ekonomiji, već retorikom o zašititi nacije, kulture, religije.
Dodik je, u istom stilu, u posljednjoj epizodi Ćirilice, a povodom smrti Bate Živojinovića, izjavio “da su u Drugom svjetskom ratu ustanci dizani u mjestima gdje su 90 posto bili Srbi, i da je na drugom zasjedanju AVNOJ-a pokazano da je nacionalna struktura partizanskih jedinica bila takva da su 67 posto ljudi pod komandom hrvatskog štaba bili Srbi, te nešto Dalmatinaca.” Također je dodao da je činjenica da u BiH tri ključna naroda nikada nisu bili na jednoj strani.
Jasno je da se bliže izbori. Baš kao što se i fudbalski navijači, osim one nekolicine koja radi sa policijom i državnim službama, ne mogu umiriti pričama o potrebi racionalnosti i umjerenosti, već jedino doziranim odvrtanjem dionizijskog ispušnog ventila, tako mu, nekako dođe i sa praznicima demokratije u BiH. Ali da bismo pravilno razumjeli razoge i šupljine Dodikovih propagandnih bombanja, dajmo još jedno hvalevrijednu usporedbu.
Postoje zanimljiva antropološka istraživanja o plemenima na Papua Novoj Gvineji. Diveći se ogromnim teretnim brodovima svojih kolonizatora, punim svakojakih đakonija, stvorili religiju, prema kojoj će oni koji budu dobri ponovo dobiti po koju konzervu ili kutiju cigareta, tako su i balkanske zakašnjele konfesionalne nacije još uvijek mentalni krajišnici svojih drevnih osvajača, te i njihove iskopirane simbolike, kao što su ljiljani, dvoglavi orlovi, šahovska polja i mlađaci. Čak i forme “simpatetičke magije” u ovim kultovima, kao što je izgradnja slamnatih replika i tovarnih brodova u nadi da će se u istima pojaviti nekadašnji osvajači s hranom, donekle poddjeća na vječnu nadu balkanskih naroda povratku poretka kada su vladali samo “njihovi”. Kratko vrijeme socijalizma, te njegovih pokušaja kompromisa sa prethodećim tradicijama, nije bilo dovoljno za njihovo prevazilaženje.
Ovo je postalo naročito jasno kada “partizani” na prvim “slobodnim” izborima nisu osvojili većinsku podršku stanovništva u BiH, pa ni Srba. Što nam govori da ustanci iz 1941. nisu bili motivirani ideološki, već su bile insurekcije za goli biološki ostanak naroda, kojem je NDH objavila rat do istrjebljenja. Drugim riječima, Srbi su činili većinu u partizanima, ne zato što su kolektivno imali naročite sklonosti proučavanju dijalektičkog materijalizma ili konspekta kapitala, već zbog toga što su se komunisti pokazali kao dobri organizatori otpora i, što je najbitnije, kvalitetni propagandisti koji su narodu, narodski, objasnili da se bori na istoj strani kao i Rusija. Da Hitler, s druge strane, u svojoj slijepoj mržnji prema Srbima nije dozvolio Paveliću da sprovodi šta hoće, kao i da je upravu u okupiranim dijelovima BiH i Hrvatske sa sprskom većinom, povjerio domaćim ljudima kao u Srbiji, ustanak bi, najvjerovatnije, brzo bio suzbijen, a četnički argument o očuvanju biološke supstance srpstva i čekanju, postao, daleko prihvatljiviji uplašenom stanovništvu.
Ne zbog neke njegove naklonjenosti tobožnjem zlu, već zbog zaštite konkretnih potreba. Što se desilo kada je nestalo partizana na rukovodećim položajima u doba velike smutnje 90-tih, a reformisti nisu bili ni dovoljno radikalni ni dovoljno zanimljivi. Kako kriviti obične, mahom priučene, ili potpuno neobrazovane ljude kada su, u vrtlogu nacionalne renesanse, ruku jedan na drugoga podigli znani partizani Bata Živojinović i Boris Dvornik. To priznaje i reflektuje i sam Dodik, budući da njegovom retorikom dominira upravo ona ideologija koja je vodila direktno u kolaboracionizam u drugom svjetskom ratu. Prema tome, ne može se s jedne strane pozivati na tekovine ustanka koji su, između ostalih organizovala prilično mješovita družina (Radojka Lakić, Omer Maslić, Džavid Haverić, Ašera Danona, Tinika Romano, Mustafa i Muharem Begićć, Cilika i Fredi Hajnrih, Ljubo Durašković, Špiro Kneževića, Pero Obradović, Izidor Abinun, Zlata Kabiljo…), a onda biti izbačen iz Socijalističke internacionale. Ustvari može, ali to je već ono opšte mjesto gdje prestaje najosnovnija dosljednost u poštovanju političke linije, a počinje Bosna i Hercegovina. To što su političari shvatili da je to najbolji način za trajno održavanje na vlasti i nije neka stara vijest.
A da Dodik, logično, nije usamljen, svjedoči i sveopšta histerija u građanskim krugovima, jer se neko sjetio da je pokojni Bata Živoinović, oko kojeg i uslijedila cjelokupna ova priča, bio veliki podržavalac Slobodana Miloševića, da se jednom priliko, privatno družio i sa Radovanom Karadžićem. Sve su to strahote, koje se inače mogu očekivati o većine glumaca, slikara, umjetnika i ostalih, koji ne grizu ruku koja ih hrani. Ako u Sarajevu mogu postojati škole i ulice sa imenima ustaških umjetničkih pripuza kao što su Alija Nametak, Ahmet Muradbegović, Edhem Mulabdić i njima slični i ako se sjećanje na njih uljepšava argumentacijama poput "samo su radili svoj posao", što onda, u ime starih vremena, građanstva, bratstva i jedinstva i demokrate Izebegovića, skupa sa Miloradom Dodikom, ne pustiti suzicu i za čika Baticom jer je od Karadžića iskamčio koji dinar urlajući, nešto izmjenjene, staljinističke parole?