"ŠIŠALI SU NAS DO KOŽE, KRV JE TEKLA" Sa 9 godina odvedena je u Jasenovac, njena sjećanja još uvijek ne blijede

Stoja Karlica, osamdesetčetvorogodišnja starica iz Novog Grada, mjesta na samoj granici BiH i Hrvatske, nikada neće zaboraviti strahote koje je kao djevojčica od devet godina preživjela u ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac u Drugom svjetskom ratu, gdje su ljude ubijali i prije nego što su ušli u logorski kompleks.

Ona je u izjavi Srni istakla da se zločini i sve ono što je doživela u jasenovačkom logoru ne mogu opisati riječima.

Stoja, djevojačko Rabat, rođena je 1933. godine u selu Pobrđe kod Kostajnice. Ofanzivu na Kozari 1942. godine dočekala je kao siroče sa još tri sestre i dva brata jer su im roditelji umrli prije ofanzive.

Oni su sami pošli u zbeg na Kozaru, Stoja je tada imala devet, a najstarija sestra Ljuba 16 godina.

U njenom sjećanju ostale su žene, plač djece, žeđ, glad, strah, bombardovanje i žrtve kojih je bilo gdje god se krenulo.

Prema njenom svjedočenju, u tom metežu Stoja se sa sestrama Ljubom i Milevom razdvojila od braće i jedne sestre. One su odvedene u logor Jasenovac, kao i jedan brat.

Ona se, kaže, sjeća prelaska preko velike vode i stradanja brojnih na samom prelasku.

- Kome je neko pomogao da pređe taj je prešao, kome nije njega je voda odnijela - priča Stoja. Zapamtila je da su drvene daske na zgradama koncentracionog logora bile obojene crnom bojom.
Prilikom dolaska u logor razdvajali su mušarce i žene, a između je bila bodljikava žica. Tako su i Stojinog brata Mikana odvojili od sestara. O njemu ništa nisu znale, kao ni o sestri Desi i najmlađem bratu Vladi, koji su ostali na Kozari.

- Ošišali su nas do kože, a to je rađeno tako da je i krv tekla. Bunili smo se, ali nije vrijedilo. Meni je jedan ustaša tom prilikom polomio prst. Sestra mi je kasnije stavila daščicu uz prst i zavila, a ta daščica je urasla u kožu - prisjeća se danas ova vitalna starica.

Sudbina je htjela da je jedan od ustaša u logoru poznavao Stojinog oca, te im je davao hljeb u tajnosti.

- Jeli smo samo stari ukiseljeni, kukuruzni hleb, a toga nije bilo dovoljno -prisjeća se Stoja i napominje da su pored njih nosili tijela mrtvih muškaraca, a sjeća se i jauka njihovih žena.

Nakon šest sedmica Stoja i njene sestre odvedene su u obližnju hrvatsku porodicu, gdje su pomagale u polju i vinogradu dok im se pred očima i dalje odvijala strahota stradanja njenog naroda u logoru.

Zbog pothranjenosti nisu imale dovoljno snage što je izazivalo bijes vlasnika domaćinstva Ante koji je neretko prijetio da će ih zaklati.

- Imali smo neku tetku u Čitluku koja nije imala svoje dece. Ona je dobila propusnicu i došla da nas odvede kući - kaže Stoja.

Život na porušenom ognjištu

Prema njenim riječima, kod kuće su zatekli brata i sestru koji su ostali na Kozari, te je tako njih petoro započelo život na porušenom ognjištu.

- Za brata Mikana ništa nismo znali tri godine, a onda je došao kući. Saznali smo da je njega u logoru spasio neki Nemac koji nije imao dece i usvojio ga - priča Stoja.

Ona ističe da se toliko zla dogodilo, a da nikad niko nije to potpuno ispričao i zapisao, ne zna kako i zašto, te napominje da je ona sama naučila da čita i piše.

Stoja danas živi u Rakanima kod Novog Grada i ima dvoje djece u braku sa pokojnim suprugom Jovanom.

- Svega se sećam i danas kao da je juče bilo. Strašno je to zlo bilo i teško da bi današnje generacije imale snage da to prežive - navodi Stoja Karlica.

Srna