OPASNA AMERIČKA STRATEGIJA ZA MOSUL: Teroristi će iz glavnog uporišta u Iraku nagrnuti u Siriju, ravno na Asada i Ruse

Od američke invazije na Irak 2003. godine nije bilo veće koncentracije oklopnih snaga u iračkoj pustinji. Na prilazima Mosulu gomila se oklop različita podrijetla, od američkog do ruskog. Sve to sprema se u odlučujuću bitku istjerivanja terorističke jezgre iz glavnog grada pokrajine Niniva. Osam dana od početka barnumski najavljene operacije puno je više pitanja nego odgovora. Ni među analitičarima specijaliziranim za Irak nema odgovora na pitanje kako će sve to završiti. Tumačenje ovisi i o tome tko govori. Ako se, na primjer, pita najviše zainteresirane Ruse i Sirijce, oni će operaciju Mosul nazvati pregrupiranjem terorističkih snaga za slanje u Siriju.

Već je odavno postignut dogovor između američkih i saudijskih tajnih službi da se tisućama terorista iz Mosula omogući prolaz prema Deir ez Zoru i prijestolnici ISIL-a u Siriji – Raki. Njihova će zadaća biti otvaranje nove ofenzive u sjeveroistočnoj Siriji na Deir ez Zor i Palmiru, a to bi moglo biti fatalno u situaciji kad je sirijska regularna vojska sa saveznicima razvučena po cijeloj zemlji.

Najbrže rješenje

Američki stožer sklon je omogućiti ISIL-ovcima nesmetano povlačenje iz Mosula, a jedini pravac koji je slobodan prigodno je sirijski. To, naravno, ne znači da nužno žele napakostiti bliskoistočnom neprijatelju broj 1 Bašaru al Asadu i njegovim rusko-libanonsko-iranskim saveznicima, nego je naprosto riječ o najbržem rješenju slučaja Mosul. Neka se oni časno povuku sa svim oružjem, pa ćemo mi ući u grad i izbjeći nepotrebne žrtve.

Ne treba zaboraviti da se sudbina Mosula kroji u Washingtonu. Po mnogim relevantnim mišljenjima američki predsjednik na odlasku nakon dva mandata želi se oprostiti jednom kapitalnom operacijom protiv terorista, nakon što svih proteklih godina nije uvjerio nikoga da se Amerikanci doista bore protiv njih, naprotiv. Dobitnik Nobelove nagrade za mir ostat će zapamćen kao američki predsjednik koji je u svom mandatu vodio najviše ratova, a da nije završio niti jedan. Afganistan, Irak, Libija, Pakistan, Somalija, Sirija čine osnovni popis stalnih ratnih aktivnosti, a nekih dana zamalo nije došlo do otvorenog rata u Jemenu.

Situacija u svim tim zemljama nije bolja nego je bila. Rezultat silnih intervencija je bujanje terorizma na sve strane euroazijskog prostora, pa čak i u donedavno mirnoj Europskoj uniji. Rat protiv terora proizvodi teror, jasno je nakon petnaest godina intervencija po euroazijskom prostoru, najčešće bez mandata. Mosul je prilika da se Obama oprosti veličanstvenom kapitalnom vojnom pobjedom protiv Zla.

Za pothvat pod američkim vodstvom do trijumfa u Mosulu ujedinio je iračke snage pod kontrolom Bagdada, Kurde, pa čak i iranske šijitske milicije. U aktivnoj ulozi na terenu su još francuski specijalci, dok se turske snage pokušavaju ubaciti u operaciju, iako im Bagdad to ultimativno pokušava zabraniti. U silnoj želji da se umiješa turski predsjednik Erdogan Mosul je nazvao turskim gradom, što je i bio u vrijeme Otomanskog imperija.

U idealnom scenariju grad bi trebao pasti do američkih izbora 8. studenoga. Pobjeda bi pomogla Hillary Clinton na biralištima, jer bi slabo informiranoj američkoj javnosti pokazala ispravnost politike Demokrata u dalekom bliskoistočnom svijetu. Može li ići tako brzo? U danima dok se masa od 40 tisuća naoružanih vojnika približava Mosulu s juga i sjevera, analitičari zapadnih medija upozoravaju na oprez. Operacija bi mogla biti dugotrajna i bolna, jer je riječ o jednom od najsloženijih zahvata, čišćenju tisuća gerilskih ratnika iz grada koji je 2014. imao registriranih milijun i pol stanovnika.

Zapovjedništvo ISIL-a u međuvremenu nije se koncentriralo samo na obranu Mosula, nego je koristeći činjenicu što je gomilanje velikih snaga za Mosul oslabilo obranu drugih gradova odlučio napasti Kirkuk i naselja na putu. Gerilsko ratovanje, nagli udari na nebranjene točke, provlačenje za leđima neprijatelja, surovost prema zarobljenima sve su karakteristike njihova načina ratovanja u Siriji. Problem za ISIL u gradu su česte oružane pobune građana na koje odgovaraju brutalnim javnim smaknućima. Koliko ih je uopće u gradu? Nitko to točno ne zna, a procjene variraju od tri do devet tisuća terorista.

Gradske borbe

Za saveznike protiv ISIL-a neželjeni scenarij su borbe po gradskim četvrtima, po uskim ulicama, gdje se ne mogu koristiti ni tenkovi, ni oklopna vozila, pa čak ni pick upovi s teškim strojnicama, a najmanje zrakoplovstvo. Kad se operacija Mosul usporedi s dosadašnjim osloboditeljskim akcijama iračke vojske, jasno je da najnovija zadaća daleko premašuje sve prošle. Mosul pokriva površinu od 18 puta 18 kilometara, dok je Ramadi na osam puta osam kilometara, a Tikrit, na primjer, tri puta četiri kilometra. Zaključak je jednostavan: Mosul je daleko najveće urbano ratište u Iraku i stoga su i rizici daleko najveći.

Tijek događanja na sjeveru Iraka s velikom pažnjom prate iz Damaska i ruskih baza u Siriji. Američki plan rješavanja nevolje prebacivanjem u Siriju zadnja je opcija koju će ruski generali mirno promatrati. General Valerij Gerasimov upozorio je da su rasporedili najmanje stotinu osmatračkih postova, od pustinjskih do satelitskih, koji prate što se događa i spremaju se reagirati u slučaju da sa isilovci masovno odluče prebaciti u Siriju. Rusi inače u zraku stalno drže brojne dronove i u pravilu uspijevaju snimiti sve sporne situacije.

Kako će djelovati?

Vjerojatno kao i dosad, intenzivnim zračnim napadima. Čekajući što će biti proširili su jednu zračnu luku na istoku Sirije kako bi mogli brže biti u zraku kad to zatreba.

Ako je za Baracka Obamu Mosul jedno od ključnih političkih pitanja, za Vladimira Putina to je Alep, najveći sirijski grad i gospodarsko središte. Cilj je u što skorije vrijeme iz grada izbaciti Al Nusru, glavnu terorističku skupinu i trabante. Ruski stožer pritom ima više problema s bojkotom zapadnih zemalja, nego s operacijama na zemlji. Dok je za američku i europsku javnost, što podržavaju i njihove diplomacije, Mosul samorazumljivo veliki grad u raljama terorista, Alep je, tvrde, druga priča. Tamo se, naime, Zapad nikako ne može odlučiti tko su notorni teroristi, a tko pobunjenici to jest oporba koje vrijedi podržavati u cilju svrgavanja mrskog diktatora Bašara al Asada. Sirijsko-rusko-libanonsko-iranska djelovanja po Alepu Zapad gleda kroz prizmu prekomjernog bombardiranja i ratnih zločina prema civilnom stanovništvu i stoga antiruska propaganda radi sto na sat.

Što se tiče EU/NATO bloka, legalna vlast u međunarodno priznatoj državi ne smije osvajati u Alepu. Situacija s Mosulom, nema dvojbe, pomoći će Rusima da ubrzaju operacije u Alepu. Da udobrovolje jaki antiblok u Vijeću sigurnosti, proteklih nekoliko dana zaustavili su napade i otvorili nekoliko koridora za povlačenje civila. Vlasti u Damasku ponudile su slobodno izvlačenje i terorističko-pobunjeničkih snaga. Prva je opcija polaganje oružja uz amnestiju od zločina, a druga jednaka onoj američkoj u Mosulu – povlačenje s oružjem prema nekoj od njihovih enklava.

Rusi su otvorili koridore i poslali autobuse, a u zrak digli dronove da prate košmar. Vrlo brzo pokazalo se da teroristi pucaju na sve koji se pokušavaju evakuirati. Ni njima, naime, ne odgovara da ostanu sami u istočnom Alepu. Bez civilnog štita bit će izloženi puno žešćim napadima.

Zabrana letova

U posljednjih mjesec dana u Siriji je vidno počela jačati ruska, a opadati američka inicijativa. Po izraelskim izvorima Barack Obama odlučio je ostaviti Siriju Vladimiru Putinu nakon što je postalo jasno da se s Moskvom neće moći pregovarati s pozicija sile. Na američku poruku zatvorit ćemo nebo nad Sirijom i uvesti zonu zabrane leta, odgovorili su Rusi, dosta hladno preko vojnog glasnogovornika: “Ima amatera koji misle da su njihovi bombarderi nevidljivi, pa ako vjeruju u to, neka pokušaju”, rekao je portparol Ministarstva obrane Igor Konašenkov komentirajući prijetnje Washingtona.

Pokušali nisu, no to ne mora značiti da je priča gotova, samo su ulozi povećani. Rusi su, naime, otvoreno poručili da su spremni gađati i sve američko-britanske posade specijalaca, smještene na teritoriju Sirije, ako njihove posade budu ugrožene. Nije nikakva tajna da vodeće zemlje NATO-a tajno djeluju u Siriji koristeći specijalne snage koje često vode operacije protiv Sirijske arapske vojske.

U blefiranju najvišeg ranga glavna ruska poluga su protuzračni sustavi S-400, S-300, Buk, Pantsir, raspoređeni po Siriji. Zapad ih smatra efikasnim i opasnim oružjem, ali nije bilo prilike za izravno odmjeravanje snaga. Efikasnost je bila mjerljiva jedino u uvjetima sukoba Rusa s vojskama zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, poput Gruzije, ili Ukrajine. Tamo se pokazalo da ih se treba kloniti, jer uspjeli su, na primjer u Gruziji, osim neprijateljskih pogađati i svoje bombardere. U Ukrajini pak sve što je poletjelo, nasilno bi sletjelo.

Dolazak nosača aviona

Nevidljivi avioni? Ne treba zaboraviti da je protuzračna obrana Srbije koristeći prastari ruski sustav SA 2 nadograđen novim radarom kod Šapca 1999. godine prizemljila nevidljivi američki F 117. Vladimir Putin upravo jača svoje snage u Siriji, ne samo kako bi Asadu pomogao da do kraja uzme glavni trofej, najstariji grad na svijetu i kolijevku kršćanstva – Alep. U tijeku je operacija zaokruživanja Sirije koja bi vrlo skoro mogla dovesti do proglašenja zone zabrane leta od strane Damaska i Rusije.

Bašar al Asad po svim zakonima može zabraniti ulete nepozvanih u sirijski zračni prostor, a uz pomoć Moskve ima i način. Izraelski portal Debka prognozira da će onoga trena kad uspostave višeslojnu zračnu obranu cijele zemlje Moskva i Damask proglasiti zonu zabrane leta. Ta je vijest slična onoj o čovjeku koji je ugrizao psa. Naime, zona zabrane leta dosad je bila američka i NATO-ova privilegija s osloncem na dominantnu zračnu silu. Što u tom kontekstu znači dizanje velike ruske pomorske armade na čelu s nosačem zrakoplova i slanje u istočni Mediteran pred obale Sirije?

Jedini ruski nosač praćen teškom nuklearnom krstaricom Petar Veliki, dvama manjim ratnim brodovima, brodom cisternom i remorkerom, praćenima britanskim brodovima, prošao je kroz La Manche na putu prema Gibraltaru i Siriji. Problematični nosač sklon kvarovima i havarijama izazvao je ogromno zanimanje britanske javnosti, a na pitanje zašto toliko dimi, nitko nije znao odgovoriti.

Pa tek je renoviran u brodogradilištu Severodvinsk. Dok se britanska javnost kladila hoće li nosač aviona Admiral Kuznjecov zbog kvara zapeti u Biskajskom zaljevu, rijetki analitičari upozoravaju da slanjem moćne pomorske armade kroz Kanal Vladimir Putin zapravo pravi predstavu. Dok je javnost zabavljena nosačem, u Siriju drugim putem vjerojatno ubrzano šalje novo oružje i ljudstvo.

U cijeloj toj velikoj šahovskoj partiji na razmeđima Euroazije Europska unija je poput prevarenog muža. U Bruxellesu će po običaju posljednji saznati što se zapravo događa. Ali, svjesni su ugroza kao i dosad. Novi val izbjeglica? Moguće. Val terorista iz Mosula, možda i tisuća? Moguće. Dok aktivno za tuđi račun sudjeluju u razbijanju Bliskog istoka, cvijet europske politike iščuđava se nad posljedicama. Za Bruxelles je i dalje glavni problem Bašar al Asad, iako taj čovjek jedini može držati Siriju na okupu i zaštititi manjine. No, ne uklapa se u planove.

Izvor: Jutarnji.hr