Da se ne lažemo, Dodik će raspisati referendum o otcjepljenju

Zapelo je nešto u pregovorima između Tužiteljstva BiH i Milorada Dodika. Prema tvrdnji predsjednika RS, komunikacija se odvija isključivo preko njegovih advokata. U međuvremenu, iskaze povodom optužbi za narušavanje ustavnog poretka države, jedan za drugim, daju Dodikovi “janjičari”, sve one birokrate koje je režim upregnuo u organizaciju famoznog referenduma. Medijske (polu)informacije kojim se najavljivalo da će se Dodik do kraja ove sedmice odazvati pozivu i posjetiti zgradu u ulici Kraljice Jelene 88 pokazale su se netačnim. Baš kao i podatak da je Dodik namjeravao u Sarajevo doći u blindiranom automobilu zbog svog navodno paranoičnog straha od snajperskog metka. Sve to, dakle, bile su puste neistine. 

Kukavičko ponašanje državnog Tužiteljstva, svakako obezglavljenog nakon suspenzije korumpiranog Gorana Salihovića, predstavlja samo još jedan dokaz anarhičnog stanja što vlada u bh. pravosuđu. Nedostatak odlučnosti da se Dodika tretira kao i svakog drugog građanina ove zemlje nova je potvrda da ovdje ipak postoje osobe važnije od ostalih, ljudi za koje ne važe postojeći krivični zakoni. Nažalost, Dodik je tek jedan od njih, jer ne treba zaboraviti da se mnogi krupni kriminalci, povezani s politikom, slobodno šepure ovom zemljom iako su optuženi za najteža krivična djela. Takav je i bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH, Kemal Čaušević, koji je još poodavno u Tužiteljstvu BiH svjedočio o kriminalu “teškom” čak dvije milijarde KM. Istragom su bile obuhvaćene 53 osobe, a među njima i politički kapitalci poput Dragana Čovića, Milorada Dodika, Nikole Šprića, preminulog Sulejmana Tihića, Aleksandra Džombića, Vjekoslava Bevande, Mladena Čavare, Sadika Ahmetovića, Šemsudina Mehmedovića, aktuelnog direktora UIO Mire Džakule... Iako je, kako rekosmo, Čaušević svjedočio o ulozi bivših i sadašnjih visokopozicioniranih zvaničnika državnih i entitetskih institucija, niko od njih, barem koliko je poznato, od Tužiteljstva BiH nije pozvan na “informativni” razgovor. Naprotiv, Tužiteljstvo i Sud BiH su se potrudili da i Čauševića do daljnjeg puste na slobodu. 

Ovdašnja javnost, naviknuta da krupni politički kriminal po pravilu prolazi nekažnjeno, prestala se buniti zbog svih tih činjenica. Uostalom, duboko je ukorijenjeno u svijesti ovdašnjih ljudi da se politikom bave samo oni koji “kradu”. Svi su isti i tu velikih razlika nema, omiljena je konstatacija u svakodnevnim razgovorima o političarima. Krivica za takvo stanje prvenstveno se ima fakturisati tužiteljima u BiH koji i za ono malo podignutih optužnica nisu u stanju čestito provesti dokazni postupak. Zato se procesi godinama razvlače po sudovima, a na koncu niko ne bude adekvatno kažnjen za počinjeni kriminal. Ovdašnja pravosudna prošlost obiluje nedovršenim i oslobađajućim presudama nakon kojih politički kriminalci samo postaju jači i, samim tim, sposobniji za nastavak pljačke.

Posljednja blamaža s izbjegavanjem provođenja zakona te Dodikovog privođenja, možda jeste najeklatantniji primjer za dokazivanje pravne anarhije koja ovdje vlada, ali sigurno da nije i jedini. Odluke i presude ustavnih sudova na različitim nivoima ni ranije nisu poštovane (neko je izračunao da ih je devedesetak takvih), a da zbog toga niko nije odgovarao niti je kažnjen u skladu sa zakonima ove zemlje. Zašto, onda, očekujemo da se to sada dogodi s predsjednikom RS-a? 

U međuvremenu, Dodik je uvjerljivo dobio još jedne izbore. Jači nego ikad i napuhan kao ćuran zbog ponižavanja političke opozicije u RS, laktaški vožd u budućnosti svoje privatne ratove iz Bosne i Hercegovine namjerava proširiti čak i preko Drine. Prvi Dodikov pucanj u srbijanskog suverena Aleksandra Vučića ovih je dana ispalio njegov telal u liku i (ne)djelu Dževada Galijaševića. “Dodik je veliki lider srpskog naroda i svih porobljenih naroda na Balkanu. Da je Aleksandar Vučić slučajno Srbin, sam bi se postidio zbog pohvala koje dobija od dokazanih neprijatelja srpskog naroda i činjenice da je tako jadno postupio prema posljednjoj srpskoj državi, posljednjoj slobodnoj enklavi s druge strane granice na Drini. Da je slučajno Srbin, Vučić nikada ne bi priznao postojanje takve granice”, poručio je u otvorenom pismu svekolikoj srpskoj javnosti Galijašević. Nema nikakve sumnje da je žestoko antivučićevsko pismo zapravo Dodikovo autorsko djelo i zato nije daleko dan kada će šef Republike Srpske osobno, lično i personalno izgovoriti sve ono što je Galijašević naškrabao. Volio bih da griješim, ali bojim se da Dodika više niko živ ne može zaustaviti. Cijelu jednu deceniju pomjerao je vlastite granice u nepoštivanju zakona, bahatom ponašanju i negiranju bosanskohercegovačke državnosti. Sve ono što nismo mogli ni zamisliti, Dodik je na kraju ostvario. Tako danas samo naivni i neodgovorni pojedinci s glavama u pijesku mogu vjerovati da će se Dodik zaustaviti i da uskoro neće održati dugonajavljivani referendum o otcjepljenju. Referenduma će biti i to, nažalost, ovdje, u Bosni i Hercegovini, niko ne može spriječiti, a artiljerijska paljba koju je otvorio na srbijanskog premijera samo je manevarsko pripremanje terena za Vučićevo nemiješanje u taj zločinački projekat. Jer, kao što reče suludi Galijašević, “da je Vučić slučajno Srbin”, kao što valjda nije, sigurno bi podržao nezavisnost “posljednje slobodne srpske enklave s druge strane Drine”. Međunarodne sankcije, izolacije, blokade računa, nedolazak stranih investicija u RS, sve su to za Dodika nebitne pojave koje ga neće ni ogrebati. On, naime, i da hoće, više nazad ne može. A sve je s Dodikom moglo biti drugačije. Samo da je Tužiteljstvo BiH profesionalno radilo svoj posao i na vrijeme ga procesuiralo zbog dokazanog kriminala i pljačke Republike Srpske.