Barack Obama:"Svi me pitaju šta se događa sa američkim političkim sistemom?"

KAMO god odem ovih dana, unutar zemlje ili u inozemstvo, ljudi me pitaju isto pitanje - što se događa s američkim političkim sustavom? Kako je zemlja koja je profitirala - možda više od ikoje druge - od imigracije, trgovine i tehnoloških inovacija iznenada razvila val anti-imigrantskog i anti-inovacijskog protekcionizma? Zašto su neki na krajnjoj ljevici, a još više na krajnjoj desnici, prihvatili sirovi populizam koji obećava povratak u prošlost koju nije moguće vratiti, i koja, za većinu Amerikanaca, nikad nije ni postojala?

Istina je da je u Americi prisutna određena anksioznost oko sila globalizacije, imigracije, tehnologije, pa čak i same promjene kao takve. Ona nije nova, niti je različita od nezadovoljstva koje se širi svijetom, a često se manifestira kao skepsa prema međunarodnim institucijama, trgovinskim sporazumima i imigraciji. Može se vidjeti u nedavnom britanskom glasanju o izlasku iz Europske unije te u uzletu populističkih stranaka diljem svijeta.

Veliki dio ovog nezadovoljstva pokreću strahovi koji nisu gospodarski utemeljeni. Anti-imigracijski, anti-meksički, anti-muslimanski i anti-izbjeglički stavovi koje danas izražavaju neki Amerikanci podsjećaju na urođeničke trzaje prošlosti - zakoni o otuđivanju i odvajanju iz 1798., stranka Know-Nothings (politička stranka, op. prev.) s polovice 1800-tih, anti-azijski pokret kasnog 19. i ranog 20. stoljeća te na bilo koje razdoblje u kojem se Amerikancima govorilo da mogu vratiti slavu prošlosti ukoliko samo stave pod kontrolu neku grupu ili ideju koja prijeti Americi. Pobijedili smo te strahove prije, pobijedit ćemo ih opet.

Ali neki od strahova su utemeljeni u legitimnoj brizi oko dugoročnih ekonomskih sila. Desetljeća smanjenog rasta produktivnosti i povećanja nejednakosti rezultirala su usporenim rastom prihoda za obitelji s niskim i srednjim prihodima. Globalizacija i automatizacija su oslabile poziciju radnika i njihovu sposobnost da si osiguraju pristojnu plaću. Previše potencijalnih fizičara i inženjera provodi karijere vrteći novac u financijskom sektoru umjesto da svoje talente upotrijebe za inovaciju u realnoj ekonomiji. Financijska kriza iz 2008. godine samo je povećala izolaciju korporacija i elita, za koje se često čini da žive po drugačijim pravilima od ostatka stanovništva.

Nije stoga čudno kako su mnogi otvoreni spram ideje da je sustav unaprijed postavljen u korist partikularnih interesa. Velik dio ove razumljive frustracije potpiruju političari koji bi radije problem pogoršali nego riješili. Ipak, važno je zapamtiti da je kapitalizam najveći pokretač napretka i prilika koji je svijet ikad vidio.

Tijekom zadnjih 25 godina postotak ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu pao je s gotovo 40 posto na manje od 10 posto. Prošle su godine američka kućanstva imala najveće prihode ikad, a stopa siromaštva padala je brže nego bilo kad od 1960-ih. Plaće u realnom sektoru rasle su brže tijekom ovog poslovnog ciklusa nego bilo kada od 1970-ih pa do danas. Ove bi prednosti bile nemoguće bez globalizacije i tehnološke transformacije koja je u pozadini dijela anksioznosti unutar naše aktualne političke debate.

Ovo je paradoks koji definira današnji svijet. Svijet je uspješniji nego ikad prije, a ipak, naša su društva obilježena nesigurnošću i nelagodom. Tako da imamo izbor - povući se nazad u stare, zatvorene ekonomije, ili ići naprijed, prihvaćajući nejednakosti koje mogu doći uz globalizaciju te se posvetiti tome da globalna ekonomija funkcionira bolje za sve ljude, a ne samo za one na vrhu.

Sila dobra

Motiv profita može biti jaka sila za opće dobro, tjerajući kompanije da stvaraju proizvode za kojima će kupci poludjeti ili da motiviraju banke da pozajmljuju sredstva firmama u razvoju. Ali, samo po sebi, to neće dovesti do općeg prosperiteta i rasta. Ekonomisti odavno znaju da tržišta prepuštena sebi mogu propasti. To se može dogoditi kroz bujanje sklonosti ka monopolu i traženju najamnina, što su dokumentirale i ove novine (op. prev. The Economist), kroz propuste kompanija da uzmu u obzir utjecaj njihovih odluka o zagađivanju okoliša koje utječu na društvo, kroz načine na koje manjak informacija može kupce ostaviti ranjivima na opasne proizvode ili preskupo zdravstveno osiguranje.

Da pojednostavim, kapitalizam kojeg oblikuje nekolicina, a koji nije odgovoran mnogima, je prijetnja svima. Gospodarstva su uspješnija kad se smanji razlika između bogatih i siromašnih, a rast ima široku bazu. Svijet u kojem 1 posto najbogatijih kontrolira jednako bogatstva kao i ostalih 99 posto neće nikada biti stabilan. Razlike između bogatih i siromašnih nisu nove, ali kao što dijete u sirotinjskoj četvrti može vidjeti obližnji neboder, tako i tehnologija dozvoljava svakome tko ima pametni telefon da vidi kako žive najprivilegiraniji. Očekivanja rastu brže nego ih vlade diljem svijeta mogu zadovoljiti te je sveprisutan osjećaj nepravde koji potkopava vjeru ljudi u sustav. Bez povjerenja, kapitalizam i tržišta ne mogu nastaviti s isporukom dobitaka koje su isporučivali u proteklim stoljećima.

Ovaj paradoks napretka i opasnosti se stvarao desetljećima. Iako se ponosim onime što je moja administracija postigla u proteklih osam godina, uvijek sam priznavao da je posao usavršavanja naše unije i našeg zajedništva nešto što traje mnogo duže. Predsjedništvo je utrka sa štafetom te je potreban doprinos svakoga od nas kako bi se ova zemlja mogla podići do svojih najviših težnji. Postavlja se pitanje - kako da moj nasljednik nastavi dalje?

Daljnji napredak zahtijeva prihvaćanje činjenice da je američko gospodarstvo iznimno složeni mehanizam. Koliko god primamljivo zvučale neke apstraktne reforme - razbijanje svih najvećih banaka ili uvođenje ogromnih uvoznih carina - gospodarstvo nije apstrakcija. Ono se jednostavno ne može u potpunosti redizajnirati i ponovo sastaviti bez stvarnih posljedica za stvarne ljude.

Umjesto toga, za vraćanje vjere u gospodarstvo u kojem marljivi Amerikanci mogu napredovati, potrebno je pozabaviti se sa četiri velika strukturalna izazova, a to su: povećanje rasta produktivnosti, borba protiv rastuće nejednakosti, osiguravanje toga da svatko tko želi posao isti može dobiti te izgradnja otpornog gospodarstva koje je spremno za budući rast.

Vraćanje gospodarske dinamičnosti

Prvo, proteklih smo godina svjedočili nevjerojatnim tehnološkim naprecima kroz Internet, mobilne mreže i uređaje, umjetnu inteligenciju, robotiku, napredne materijale, poboljšanja u energetskoj učinkovitosti i osobnoj medicini. Ali dok su ove inovacije mijenjale živote, još nisu značajno potaknule mjerljivi rast produktivnosti. Tijekom proteklog desetljeća, Amerika je imala najbrži rast produktivnosti u G7, ali je usporila rast u usporedbi sa svim naprednim gospodarstvima.
 
Bez brže rastućeg gospodarstva nećemo moći stvarati rast plaća koji ljudi žele, bez obzira na to kako podijelimo "kolač".

Veliki uzrok nedavnog usporavanja produktivnosti je manjak javnih i privatnih investicija, uzrokovan dijelom i mamurlukom od investicijske krize. Ali također je uzrokovan samo-nametnutim ograničenjima: protu-porezna ideologija koja odbija gotovo sve izvore novog javnog financiranja, fiksacija na deficite nauštrb troškova održavanja koje prenosimo našoj djeci (osobito u infrastrukturi) te politički sistem tako stranački podijeljen da se ranije općeprihvaćene ideje, poput poboljšanja mostova i aerodroma, više uopće ne mogu pokrenuti.

Mogli bismo pomoći privatnim investicijama i inovacijama reformom poslovnog poreza, koja bi smanjila zakonske stope i zatvorila rupe u zakonu, ali i s javnim ulaganjima u osnovno istraživanje u razvoj. Politike koje se fokusiraju na obrazovanje ključne su za povećani gospodarski razvoj i za njegovo dijeljenje. One uključuju sve, od povećanja financiranja ranog obrazovanja, do poboljšanja srednjih škola, kao i povećanje dostupnosti fakulteta te proširivanje visoko-kvalitetnog obučavanja za poslove.

Povećanje produktivnosti i plaća također ovisi o stvaranju globalne utrke do vrha u pravilima trgovine. Dok su neke zajednice patile zbog inozemne konkurencije, trgovina je pomogla našem gospodarstvu puno više nego što mu je naštetila. Izvoz nam je pomogao da izađemo iz recesije. Američke tvrtke koje izvoze plaćaju svoje radnike do 18 posto više nego tvrtke koje ne izvoze, stoji u izvještaju mog Vijeća ekonomskih savjetnika. Ja ću se i dalje zalagati za to da Kongres odobri Trans-atlantsko partnerstvo i da zaključi TTIP s EU. Ovi sporazumi i povećana provedba trgovine će omogućiti radnicima i poslovnim ljudima jednake šanse.

Drugo, uz usporavanje produktivnosti, nejednakost je porasla u većini razvijenih gospodarstava, a to je povećanje najizraženije u Sjedinjenim Državama. 1979. godine najbogatijih 1 posto američkih obitelji dobivalo je 7 posto prihoda nakon oporezivanja. Do 2007. godine, taj se iznos više no udvostručio, na 17 posto. To je izazov samom bitku nas Amerikanaca kao naroda. Ne zamjeramo uspjeh, težimo mu i divimo se onima koji ga postižu. Zapravo, češće smo prihvaćali nejednakosti od ostalih nacija jer smo uvjereni da kroz naporni rad možemo popraviti naš položaj i gledati našu djecu kako postaju još uspješnija od nas.

Kao što je rekao Abraham Lincoln: ''Ne objavljujemo rat kapitalu, ali želimo dopustiti i najsiromašnijem čovjeku jednaku šansu da se obogati zajedno sa svima ostalima''. To je problem s porastom nejednakosti - umanjuje mobilnost prema gore. Prečke ljestava na vrhu i na dnu su ''ljepljivije'' - teže se pomaknuti gore i teže je izgubiti mjesto na vrhu.

Ekonomisti su naveli mnogo razloga za porast nejednakosti: tehnologija, obrazovanje, globalizacija, pad sindikata i smanjeni minimalac. Ima nešto u svim navedenim razlozima i napredovali smo u svim tim područjima. Ali vjerujem da su veliku ulogu odigrale i promjene u kulturi i vrijednostima. U prošlosti su razlike u plaći između direktora i radnika bile određene većim stupnjem društvene interakcije između zaposlenika na svim razinama - u crkvi, u školama njihove djece, u građanskim organizacijama. Zato su direktori nosili kućama 20 ili 30 puta više od prosječnog radnika. Smanjenje ili eliminacija ovog faktora ograničenja je razlog zašto je današnji direktor plaćen preko 250 puta više od radnika.

Gospodarstva su uspješnija kad smanjimo razliku između bogatih i siromašnih, a rast je širokog raspona. Ovo nije samo moralni argument. Istraživanja pokazuju da je rast krhkiji a recesije češće u zemljama s većom nejednakošću. Bogatstvo koncentrirano na vrhu znači da postoji manje potrošnje širokog raspona koja pokreće tržišne ekonomije.

Amerika je pokazala da je napredak moguć. Prošle su godine prihodi bili veći za kućanstva na dnu i u sredini distribucije prihoda nego za ona na vrhu.
 
Tijekom moje administracije povećat ćemo prihode za obitelji u najnižoj petini distribucije prihoda za 18 posto do 2017. godine. U isto ćemo vrijeme povećati prosječne stope poreza za kućanstva za koja se predviđa da će zaraditi preko 8 milijuna $ godišnje - gornjih 0,1 posto ljudi - za gotovo 7 postotnih bodova, temeljeno na izračunima Ministarstva financija. Dok gornjih 1 posto kućanstava plaća svoj dio, porezne promjene uvedene tijekom moje administracije povećale su udio prihoda kojeg dobivaju sve ostale obitelji za više nego porezne promjene u bilo kojoj prethodnoj administraciji od barem 1960. godine.

Čak i ovi napori nisu dovoljni. U budućnosti moramo biti agresivniji u provedbi mjera kako bi se preokrenuo rast nejednakosti nastao kroz nekoliko desetljeća. Sindikati bi trebali odigrati ključnu ulogu. Oni pomažu da radnici dobiju veći dio "kolača", ali trebaju biti dovoljno fleksibilni da se prilagode globalnoj konkurenciji. Povećanje saveznog minimalca, proširenje poreznih olakšica na prihod za radnike bez djece, ograničavanje poreznih olakšica za kućanstva s visokim prihodima, sprečavanje fakulteta da promjenom cijena otjeraju marljive studente i osiguranjem toga da muškarci i žene dobivaju jednaku plaću za jednaki rad također bi nam pomogli da se nastavimo kretati u pravom smjeru.

Treće, uspješno gospodarstvo ovisi i o smislenim prilikama za svakoga tko želi posao. Međutim, Amerika je bila suočena s dugoročnim padom participacije među radnicima u najboljoj dobi.
 
1953. godine samo 3 posto muškaraca između 25 i 54 godine života nisu bili dio radne snage. Danas je to 12 posto. 1999. godine, 23 posto žena u najboljoj dobi nije bilo dio radne snage. Danas je to 26 posto. Ljudi koji se priključuju ili ponovno uključuju u radnu snagu u rastućem gospodarstvu su bili protuteža starim i umirovljenim baby-boomerima od kraja 2013. godine, stabilizirajući stopu sudjelovanja, ali nisu preokrenuli dugoročno štetni trend.

Nehotična nezaposlenost uzima svoj danak u zadovoljstvu životom, samopouzdanju, fizičkom zdravlju i smrtnosti. Povezana je s poražavajućim rastom korištenja opijata i s time povezanim povećanjem u smrtima od predoziranja i samoubojstvima u populaciji Amerikanaca koji nisu fakultetski obrazovani - grupaciji ljudi u kojoj je sudjelovanje u radnoj snazi najviše opalo.

Postoje mnogi načini da se više Amerikanaca zadrži na tržištu rada kad ih zadese teškoće. Oni uključuju osiguranje na plaću za radnike koji ne mogu naći novi posao, u iznosu stare plaće.

Pomoglo bi i povećanje pristupa kvalitetnim visokim školama, dokazani modeli obuke za posao i pomoć u pronalasku novog posla. Također bi pomogla i veća dostupnost osiguranja za nezaposlenost. Plaćeni dopust i garantirano bolovanje, kao i veći pristup kvalitetnoj brizi za djeci i ranom učenju dodali bi fleksibilnost zaposlenicima i poslodavcima. Reforme kaznenog sustava i poboljšanja ponovnog ulaska u radnu snagu koje podupiru obje stranke (op. prev. Republikanci i Demokrati) bi također poboljšale sudjelovanje, kad bi bile izglasane.

Izgradnja čvršćih temelja

Naposljetku, financijska kriza je jako naglasila potrebu za otpornijim gospodarstvom, koje održivo raste bez potrebe da se u službi sadašnjosti pljačka budućnost. Ne bi više trebalo biti sumnje da slobodno tržište cvjeta samo kad postoje pravila koja štite od propasti sistema i osiguravaju pošteno nadmetanje.

Reforme Wall Streeta poslije krize naš su financijski sustav učinile stabilnijim i omogućile mu da podržava dugoročni razvoj, uključujući više kapitala za američke banke, manje oslanjanje na kratkoročno financiranje te bolji nadzor institucija i tržišta. Velike američke financijske institucije više se ne financiraju tako lako kao prije - to dokazuje da tržište sve više razumije da nisu ''prevelike da bi propale''. Također, stvorili smo prvog "psa čuvara" - Consumer Financial Protection Bureau (Biro za financijsku zaštitu potrošača, op. prev.) - da financijske institucije pozove na odgovornost i da njihovi klijenti dobiju zajmove koje mogu otplatiti, s unaprijed jasno definiranim uvjetima.

Ali čak i sa svim napretkom, dijelovi bankarskog sustava u sjeni još uvijek predstavljaju ranjivosti, a ni sistem financiranja kućanstava nije reformiran. To bi trebao biti argument za nadogradnju onoga što smo već učinili, ne rušenje toga. Oni koji bi trebali stati u obranu daljnjih reformi često ignoriraju napredak koji smo već postigli te odabiru osuđivati sistem kao cjelinu. Amerikanci bi trebali debatirati o tome kako se najbolje gradi na ovim pravilima, ali nijekanje napretka nas čini više, a ne manje ranjivima.

Amerika bi također trebala učiniti više da se pripremi za negativne šokove prije nego se oni dogode. S današnjim niskim kamatama, fiskalna politika mora igrati veću ulogu u borbi protiv budućih kriza, a monetarna politika ne bi trebala nositi puni teret stabiliziranja našeg gospodarstva. Na nesreću, dobra ekonomija može biti nadglasana lošom politikom. Moja je administracija osigurala mnogo veću fiskalnu ekspanziju tijekom našeg oporavka od krize nego što su to ljudi priznali - više od deset zakona je omogućilo 1,4 trilijuna dolara ekonomske potpore između 2009. i 2012. godine - ali borba s Kongresom za svaku zdravorazumsku mjeru koštala nas je znatne energije. Nisu mi bile omogućene neke ekspanzije koje sam želio, a Kongres je prerano forsirao štednju prijetnjom o povijesnom neplaćanju duga. Moji se nasljednici ne bi trebali boriti za hitne mjere u vrijeme potrebe.

Umjesto toga, potpora za najviše pogođene obitelji i gospodarstvo, poput osiguranja za nezaposlene, bi doći sama po sebi.

Vitalno je održavanje fiskalne discipline u dobrim vremenima kako bi se proširila potpora gospodarstvu kad je to potrebno i kako bi se ispunile dugoročne obaveze. Obuzdavanja prava na rast koje proizlazi iz napretka Affordable Care Act-a (op. prev. Zakon o dostupnoj njezi) u smanjivanju troškova zdravstvene zaštite te ograničavanje poreznih olakšica za najbogatije mogu riješiti dugoročne fiskalne izazove bez žrtvovanja ulaganja u rast i prilike.

Napokon, održivi gospodarski razvoj zahtijeva bavljenje klimatskim promjenama. Tijekom zadnjih pet godina, teza o tome da se mora napraviti kompromis između povećanog rasta i smanjenih emisija je pobijena. Amerika je smanjila emisije u energetskom sektoru za 6 posto, a u isto vrijeme je naše gospodarstvo poraslo za 11 posto.
 
Napredak u Americi je također pomogao u kataliziranju povijesnog Pariškog sporazuma o klimi, koji predstavlja najbolju priliku da očuvamo planet za buduće generacije.

Nada za budućnost

Američki politički sustav može biti frustrirajuć. Vjerujte mi, znam. Ali on je izvor više od dva stoljeća ekonomskog i društvenog napretka. Usprkos svim vrstama podjela i neslaganja, spriječena je druga Velika depresija. Financijski je sustav spašen bez da su porezni obveznici platili išta te je spašena autoindustrija. Donio sam fiskalni stimulans s većim početnim troškovima veći čak i od New Deala predsjednika Roosevelta... Nadgledao sam najobuhvatnije prerađivanje pravila našeg financijskog sustava od 1930-ih, reformirao sam zdravstvenu zaštitu te donio nova pravila kojima su se smanjile emisije iz vozila i elektrana.

Rezultati su jasni - jača, rastuća ekonomija, 15 milijuna novih poslova u privatnom sektoru od rane 2010. godine, rast plaća, pad siromaštva i početak preokreta nejednakosti, 20 milijuna više Amerikanaca sa zdravstvenom zaštitom (dok cijena iste raste najmanjom brzinom u proteklih 50 godina), godišnji deficit smanjen za skoro tri četvrtine te smanjene emisija.

Za sav posao koji ostaje, temelji su već položeni. Novu ćemo budućnost ispisati sami. To mora biti budućnost ekonomskog rasta koja nije samo održiva, već i dijeljena te zajednička. Da bismo je ostvarili, Amerika mora ostati posvećena suradnji sa svim nacijama, kako bi se izgradila jača i bogatija gospodarstva za sve naše građane i buduće generacije.

izvor: The Economist/Index.hr