Nedžad Latić: Bakir je, zapravo, čitav jedan povijesni bošnjački pokret za slobodu zaledio u vremenu

Mobilizirajući velikosrpski pokret do neslućenih razmjera svojom referendumskom avanturom i Reisovom verbalnom uvredom srpskog naroda, Bakir i Reis su izgubili i Srebrenicu, čime su zadali odlučni udarac bilo kakvom bošnjačkom političkom optimizmu.

U Bosni i Hercegovini u nedjelju su održani lokalni izbori, a nesumnjivo najveći šok za bošnjačke stranke je izgledni gubitak vlasti u Srebrenici, prvi put nakon završetka rata i genocida u kojem su jedinice Ratka Mladića u julu 1995. ubile 8372. muškaraca i muslimanskih dječaka.

Na društvenim su se mrežama potom pojavile fotografije u kojima se jedinstveni kandidat srpskih stranaka za načelnika Srebrenice Mladen Grujičić deklarira kao poklonik Radovana Karadžića. Postane li Grujičič načelnik, to će biti prvi put nakon izbora 1996. godine da Srebrenicu vodi osoba nebošnjačke nacionalnosti.
Nek ovo bude opori uvod u površan pogled na rezultate tek provedenih lokalnih izbora koji pokazuje da tzv. „nacionalna bošnjačka stranka“, SDA, polahko ali sigurno gubi povjerenje većeg dijela toga naroda. SDA je izgubila Bosansku krajinu, srednju Bosnu, tuzlansku regiju, Goražde, a veći dio Hercegovine je u pat poziciji i, ukoliko se i dolje pojave kvalitetni nezavisni kandidati, gotovo je sigurno da Bošnjaci Hercegovine neće dati povjerenje SDA-u.

Velika očekivanja od napuhane koalicije sa SBB-om, i pored silnih obećanja o predstojećim gradilištima i stotini hiljadu radnih mjesta, također su splasnula. Izgubljena je Srebrenica! Uglavnom, gdje god su se javili nezavisni kandidati i liste koji poštuju islamske vrijednosti, nacionalna bošnjačka stranka je poražena od njih (slučaj Starog grada u Sarajevu, Visokog i Zenice), tako da je sada sasvim izvjesno da bi SDA izgubila u čitavoj Bosni i Hercegovini tamo gdje bi imala kvalitetnog protivnika; Bošnjaci su glasali za ovu stranku gotovo isključivo u onim općinama gdje postoji realna opasnost da bi vlast u njima mogle preuzeti hrvatska ili srpska nacionalistička stranka.

Baršunasti diktator

Glavni razlog ovog poraza SDA nije čak ni u njezinim kandidatima, nego u njezinom vrhu, tj. u njezinom aktualnom predsjedniku, Bakiru Izetbegoviću, baršunastom diktatoru i neprosvijećenom apsolutisti bošnjačkog naroda. Ovo je prvenstveno njegov poraz. Bošnjaci su napokon, nakon dugih dvadesetak godina, shvatili koliko ih Bakir vuče za nos.  Najprije je, dok je njegov rahmetli otac bio bolestan i prestar, gotovo senilan, potpuno nelegitimno on povlačio poteze za koje je odgovoran bio njegov otac ili vrh SDA; zatim je izlobirao izbor svoga navodnog rođaka, rahmetli Sulejmana Tihića, za predsjednika SDA, a onda i za bošnjačkog člana Predsjedništva – kako bi samom sebi omogućio konačnu, apsolutnu vlast, i tako na mala vrata, izokola, uveo dinastički model vladanja.

Da podsjetimo, prije njegove diktature, na prvim poslijeratnim izborima, SDA je dobivala preko 70% glasova bošnjačkog izbornog tijela. Odstranivši kičmu ove stranke, sve što je mislilo svojom glavom i bilo koliko-toliko, zahvaljujući ratnom iskustvu, kvalificirano da izgrađuje demokratsku državu, gosp. Bakir je, zapravo, čitav jedan povijesni bošnjački pokret za slobodu zamrznuo u vremenu. Na posljednjim parlamentarnim izborima on sam nije imao ni 15% glasova bošnjačkog naroda, a da se danas održe izbori za bošnjačkog člana Predsjedništva, ne bi imao ni toliko. Jer on je isključivi krivac za katastrofalno stanje u koje je dovedena i ova država i ovaj narod, koji je njezin temelj.

Bošnjački narod konačno razotkriva njegove trikove: kako je podvalama i manipulacijom, a ne svojom sposobnošću, osvajao vlast, kako je i zašto je omogućio korupciju neslućenih razmjera zbog koje mladi naraštaji hametice bježe ili će pobjeći iz svoje zemlje, kako je i zašto je pod svoju kontrolu stavio tužilaštvo i sudski sistem, medije, Islamsku zajednicu, banke, te naposljetku, prinudivši lidera SBB-a  na koaliciju, i opoziciju. Zahvaljujući njegovoj apsolutističkoj i voluntarističkoj politici i neutaživoj žudnji za vlašću, njegovoj apsolutističkoj, neronskoj umišljenosti da sam sve zna i da je pametniji čak i od svoga oca, i od čitavog naroda, on je, da bi se potvrdio kao veliki, historijski vođa nacije, krenuo u avanturu poništavanja Dodikovog referenduma tačno u vrijeme poredizborne kampanje – čime je vlastiti narod doveo u stanje straha od ponavljanja genocida nad njim, stanje novih razaranja, progona i još većeg siromašenja.

Iako je izgledalo da je nadmudrio Dodika i Dragana Čovića, puka je istina da je on nasamaren, a bošnjački narod izbezumljen: SNSD je, zahvaljujući Bakirovoj avanturi bez izlazne strategije, jači nego ikada, Dodik najavljuje nove referendume, a Čović, također izborni pobjednik, jači nego ikada, oživljava „Herceg-Bosnu“. Zajedno sa osuđenim ratnim zločincem, Fikretom Abdićem, sa čijom strankom je Bakir šurovao, sada su na djelu tri secesionističke prijetnje, pred kojima Bošnjaci jedva da imaju ikakve moći. No ako ima svjetla u ovom Bakirovom tunelu, ako ima ikakve koristi od ovih izbora, onda je to konačna samosvijest bošnjačkog naroda koji je na ovim izborima pokazao da više ne vjeruje Alijinom sinu, čak ni rahmetli Aliji; danas samo vrh Islamske zajednice vjeruje gosp. Bakiru, ali narod ne vjeruje ni toj zajednici – jer to nije vjerska organizacija toga naroda, nego Bakirova „islamska“ zajednica, koja je, umjesto da bude servis vjerskih muslimanskih aktivnosti, postala servis gosp. Bakira, njegova istinska centrala i izborna infrastruktura. Mobilizirajući velikosrpski pokret do neslućenih razmjera svojom referendumskom avanturom i Reisovom verbalnom uvredom srpskog naroda, Bakir i Reis su izgubili i Srebrenicu, čime su zadali odlučni udarac bilo kakvom bošnjačkom političkom optimizmu.

Trikovi „velikih ahmedija“

Razotkrivši trikove Bakira Izetbegovića, bošnjačkom političkom instinktu predstoji da razotkrije i trikove najvećeg Bakirovog saveznika – vrha Islamske zajednice. Bakir i taj vrh drže zavezane ruke bošnjačkom sve samosvjesnijem spontanom pokretu za slobodu. Ako sebi driješi ruke od Bakirovog aposlutizma i sam uzima svoju sudbinu u svoje ruke, bošnjački narod se mora osloboditi i trikova „velikih ahmedija“, Bakirovih esdeaovaca koji su mimo svakih demokratskih standarda, intrigama i trikovima, na vlast doveli sadašnji vrh Islamske zajednice. Ovaj narod se već pita: Ako u ovoj kakvoj-takvoj državi sebi biramo predsjednika svoje mjesne zajednice jednako kao i člana Predsjedništva, zašto nam ne dozvole da sebi biramo i svoje vjerske predstavnike?

Šta bi se npr. desilo da sadašnji stvarni vladari u vrhu Islamske zajednice i esdeaovci: Hasan Čengić i Hilmo Neimarlija, izađu na demokratske izbore i da ih narod bira na funkcije u Islamskoj zajednici, a ne da ih na te funkcije postavlja Alijin ili Bakirov reis?

Zamislimo tv debatu u kojoj bi novinar pitao ovu dvojicu manipulatora vjerom i bošnjačkom sudbinom: Koliko ste Vi, gosp. Čengiću, miliona donijeli u Bosnu iz arapskih i drugih muslimanskih zemalja, gdje su završili ti milioni i jeste li ikakvom Vladinom tijelu položili račune za njih? Gosp. Neimarlija, kada ćete vratiti 50.000 km koje ste, prema nalazu državne agencije, otuđili iz Bejtul-mala, odn. iz fonda vitara i zekjata koje muslimani daju za Islamsku zajednicu? Vas dvojica ste autori novog Ustava Islamske zajednice, odgovorite javnosti: zašto muslimani, prema vašem ustavu, ne mogu na neposrednim demokratskim izborima izabrati svoga reisu-l-ulemu i ostale visoke funkcionere Islamske zajednice koji bi svoje dužnosti obavljali transparentno i koji bi odgovarali tom istom narodu?

Dok se ne desi i ta demokratizacija, bošnjački narod će i dalje biti predmet beskrajne manipulacije koju nad njim vrše Alijini nasljednici – u ime vjere, a sve protiv vjere, u ime naroda, a sve protiv naroda i za svoje lične interese i sujete.

(The Bosnia Times)