Feđa Isović: Partizanija
Ljeto, divota, sjedim s Ingrid i Brigitom na Stradunu, pijuckamo preskup, al' zato izuzetno tanak gemišt. Vrućina, oko nas one zidine, omeđine što ih Vučurević namjeri srušiti, daška vjetra nema, tačno k'o da su Mlečani na Stradunu instalirali podno grijanje.
“Kako je Jugoslavija uspjela da okupira Hrvatsku?”, upita Ingrid.
“Otkud ti ideja da je Jugoslavija okupirala Hrvatsku?”
“Gledala na hrvatskoj televiziji emisiju Zločini jugoslavenskog režima u Hrvatskoj. Potpuno je jasno da ih je Jugoslavija 1945. okupirala.”
I ja sam upratio taj serijal i ne čudi me što Šveđanke izvlače ovakav zaključak. TV urednici u Hrvatskoj se posljednjih godina utrkuju da svekolikom pučanstvu dokažu kako je Jugoslavija bila osvajač i okupator Lijepe naše. Hrvati su, haman, bili u ropstvu. Volio bih, recimo, u nekoj dokumentarističkoj TV formi, vidjeti i čuti podsjećanje na to da je samo na Sutjesci, dakle boreći se za tu istu Jugoslaviju, poginulo preko 3.000 Dalmatinaca i to uglavnom iz šibeničkog kraja. Vodice kod Šibenika su u to vrijeme imale 3.300 stanovnika. Od tog broja 1.428 ih je bilo u NOB-u, što je to mjesto učinilo prosječno “najpartizanskijim” gradom u Jugoslaviji. U ustašama je bilo svega 69 mještana. Počnemo li nabrajat' partizane iz cijele Hrvatske, dolazimo do jasne činjenice: Hrvati su željeli biti u Jugoslaviji i niko ih nije na to primorao. Pošteni Milovanović nedavno reče: “Nemam ništa protiv Blajburga, ali na Sutjesci je grobnica Hrvata koja se olako zaboravila.”
Upravo u ovom leži razlog zašto volim partizaniju. Kakvi god su bili ti partizani, kakve su ih god ideje i motivi pokretali, činjenica da su jedan pored drugoga ginuli Srbin, Hrvat, Bošnjak… za je mene neprejebiv pozitivni aspekt. Na Olimpijskim igrama u Brazilu zagrle se vaterpolo selektori Hrvatske i Srbije i ta fotografija postane hit na društvenim mrežama. Mene, međutim, uhvati tuga zato što toliko pozitivne energije izazove nešto što bi trebalo biti potpuno normalno. Ako je zagrljaj ova dva fina čovjeka razlog da se narod toliko oduševi, onda realno živimo u karni. Tačnije, u više nezavisnih i samostalnih karna.
Na cesti Knin – Gračac nalazi se spomenik posvećen pogibiji 36 boraca 6. dalmatinske partizanske brigade. Poginuli su 1943. u borbi protiv njemačke 114. divizije. Mada je većinom riječ o poginulim Hrvatima, grupa današnjih hrvatskih omladinaca je našla za shodno da devastira taj spomenik. Kako objasniti Šveđankama: Hrvati devastiraju spomenik podignut Hrvatima koji su poginuli u borbi protiv fašista? Jebeno.
Na istoku situacija slična. Mada je i budali jasno da su veći dio Drugog svjetskog rata četnici sarađivali s okupatorom, iz Srbije nas ubjeđuju da su ona tri metka koja su ka Nijemcima ispaljena iz četničke puške dovoljan razlog za svrstavanje četnika na ispravnu stranu istorije i da je vrijeme za konačno pomirenje četnika i partizana. To pomirenje, naravno, nije moguće, kao što nije moguće da u isto vrijeme puše jugo i bura. Iz Srbije stižu kritike jer Hrvatska rehabilitira Stepinca i Barišića, dok je potpuno normalno kada Srbija isto to uradi s Nedićem i Mihajlovićem. Kada se na Thompsonovom koncertu okupe ustaše, to je neviđena provokacija. A kada se na Drini neki dan postroje četnici, to je više onako bezazlena folklorna zajebancija.
U partizanima je bilo svega. Radnika i seljaka, inteligencije i poštene buržoazije, omladine i staraca, žena i muškaraca… Ali i vjerskih sveštenika, popova i hodža. Normalno da su sad Šveđanke zbunjene, ateistički pokret, a vjerski službenici u njemu. Iskreno, ne znam im ja to tačno objasniti, ali činjenice su jasne, sveštenici su bili gotovo normalna pojava u partizaniji. Jedan od poznatijih, vjerovatno zbog svoje mučeničke smrti, jeste prota Jeremija Isaković. Sa svoja dva sina priključio se partizanskom pokretu, a četnici su ga zarobili avgusta 1943. i zaklali. Na njegovom tijelu su bila 43 uboda kamom. U vrijeme IV ofanzive Nijemci streljaju zarobljenog partizana Smaila Buljubašića. I ništa ne bi bilo čudno da Smail nije bio hodža koji je na svojoj ahmediji ponosno nosio petokraku.
Aprila 1943. u nekoj kosovskoj vukojebini, Italijani zarobe dvojicu partizana. Boro Vukmirović i Ramiz Sadiku su se zvali. Dva najbolja druga ne daju da ih mrski okupator rastavi, pa su tako zagrljeni, kao jedno tijelo, oba streljani. Boro i Ramiz! Ako ni zbog čega drugog, zbog ovog srpsko-albanskog zagrljaja pred streljačkim strojem, čovjek je primoran voljeti partizane. Kao sjećanje na njih u Prištini komunisti podignu sportsku dvoranu i daju joj ime Boro i Ramiz. Nakon osamostaljenja Kosova, preciznije: 17 i po sekundi nakon osamostaljenja, dvorani je promijenjeno ime. Nacionalistička bagra mora iz kolektivnog sjećanja izbrisati sliku u kojoj Srbin i Albanac, u bilo kakvim okolnostima, a naročito pred streljačkim strojem, mogu biti zagrljeni.
“Kada sam bila mala”, kaže Brigita, “kod nas u Štokholmu je neki terorista ubio vašeg jugoslovenskog ambasadora.”
“Jeste”, potvrdih. “Taj ambasador je bio narodni heroj, partizan koji se u ratu borio protiv njemačkih fašista, a taj terorista, ustaški fašista, danas ima spomenik u Hrvatskoj.” Sve otišlo u tri lijepe… lijepe naše.