Na Koševu sve po starom: Bezvoljnost i jalovost igrača, nezadovoljstvo navijača

Fudbaleri Sarajeva nakon pet odigranih kola imaju devet bodova. To i ne izgleda toliko loše na prvi pogled, ali stvarnost je itekako drugačija. Bordo klub odigrao je samo jedan meč koji je zadovoljio apetite navijača i to na Koševu protiv aktuelnog prvaka. Istina, Zrinjski je odigrao jedan od najlošijih mečeva u nekoliko posljednjih godina, a sve ostalo bilo je za zaborav. 

Prošla sezona bila je katastrofalna, čelnici su najavili duplu krunu, a na kraju bordo klub je ostao i bez izlaska u evropska predtakmičenja. To je samo dodatno razbjesnilo navijače, kojima je dosta pustih obečćanja i žele vidjeti dres natopljen znojem. Pa i krvlju kad treba. Međutim, to odavno nije viđeno, a Sarajevo lagano već godinama sputava svoj ugled na ovim prostorima. Mada se očekivano apsolutno drugačije, pogotovo nakon dolaska Vincenta Tana. Očekivalo se med i mlijeko, a dobili smo samo dosta razočaranja.

Na Koševu dosta toga ne štima, mediji se baš i ne žele pozabaviti tom tematikom, ali zato su navijači odavno rekli svoje. Najbrojnija i najodanija grupa na ovim prostorima uprkos svemu gromoglasno pruža podršku momcima u bordo dresovima, iako to ovi ničim nisu dokazali da zaslužuju. Treba biti svjestan da navijači Sarajeva odavno nemaju pravog razloga za radost, jer po nepisanom pravilu nakon nekoliko dobrih rezultata preko noći u Titovu 38b dođe do velikih trzavica. 

Tokom ovih godina shvatio sam da je veoma teško biti navijač Sarajeva, ali srce je tako odabralo i ostat će zauvijek. Bolesnici bordo boje, koji prate tim na domaćem terenu  i gostovanjima sigurno su zaslužili mnogo više od, ponavljam, ispraznih obećanja. Što je dosta, dosta je gospodo. Ko radi, istina, i griješi, ali toliko je toga pogrešnog odrađeno u posljednje vrijeme na Koševu da se teško svega i prisjetiti. 

Sarajevo je prošle godine osvojilo naslov prvaka Bosne i Hercegovine i činilo se da će stvari konačno krenuti uzlaznom putanjom. Ipak, katastrofalna klupska politika dozvolila je pravi odliv igračkog kadra (da se ne izrazim progon). Nevjerovatno da preko noći ti isti šampioni više ne valjaju, a odjednom su kvalitetniji inostrani igrači (od kojih neke ne možemo pronaći ni na Googleu).

Delač, Barić, Stojčev, Bekić, Velkoski, Tatomirović, Benko, Berberović, Cimirot, Puzigaća i Radovac postava je koja je savladala 31. maja prošle godine Slobodu i na Koševo donijela toliko željenu titulu. Od ovog igračkog kadra, samo dva fudbalera i dalje nose bordo dres (Bekić i Radovac). Neki su prodani u inostranstvo, nekima se zahvalilo na saradnji, dok su pojedini bukvalno perfidno otjerani. Sramotno za klub ovakve tradicije i historije, ali to očito ne smeta klupskim čelnicima koji uživaju zavaljeni u fotelje dok istinski navijači tuguju nakon skoro svakog meča. Sposobni su čak vas ubijediti da niste pravi navijač kada OPRAVDANO ih kritikujete, a dobit ćete i odgovor da je ovo najbolja uprava još od nakon rata.

Istina je daleko od toga. Dokaz tome su stalni protesti navijača tokom posljednjih mečeva, a publiku prevariti ne možete. O smijenjenim trenerima proteklih godina odavno je sve već rečeno, a nikakve pouke se nije izvuklo. Almir Hurtić trenutno je na tapetu i to s potpunim pravom. Trener, ako ga uopće možemo tako nazvati, pokazao je u ovih pet kola da nije u stanju sastaviti postavu koja može razmijeniti nekoliko kvalitetnih pasova i dokazati da s pravom nosi ovaj dres. Apsolutna bezvoljnost, jalovost, nabijanje lopte pa šta bude, igra bez klasičnog plejmejkera i potpuna bezidejnost nažalost postali su svakodnevnica. Ukoliko se ovako nastavi, Sarajevo će se već sada moći pozdraviti s naslovom prvaka, a strah me da izlazak u evropska predtakmičenja opet postane itekako upitan.

Bilo je itekako materijala da se o svemu piše i nakon meča s Krupom, ali nisam htio unositi nemir budući da je malo vremena proteklo između ovih mečeva. Sada jednostavno moram, ponukad sramotnom predstavom u Doboju kod Kaknja. Donedavni niželigaš pružio je dostojan otpor, čak i bio bolji od nekadašnjeg dvostrukog prvaka Jugoslavije.
Najave bivšeg sportskog direktora Abdulaha Ibrakovića da se Sarajevo može nositi ravnopravno s Mariborom, Partizanom i ostalim klubovima iz regije itekako padaju u vodu, a dokaz tome je meč protiv novog premijerligaša Krupe. Očajno izdanje i uz dosta sportske sreće (pa i sudijsku pomoć) izvojevana pobjeda dovoljno govore. Pogotovo zvižduci navijača upućeni svojim ljubimcima. 

Krajnje je vrijeme da pojedinci shvate da je Sarajevo veće od njih svih, da nikada neće propasti i da će uvijek biti u srcima iskrenih simpatizera. Moram se opet vratiti na igrački kadar, a smatram da je nekoliko proteklih transfer rokova baš katastrofalno odrađeno. Stizali su igrači itekako upitnih igračkih kvaliteta, uzimali enormne pare za ovdašnji prostor, a skoro pa ništa nisu postizali. 

U finišu protekle sezone forsiran je oporavljeni Matej Delač, iako se znalo da će na kraju sezone diči sidro. Pitanje se postavlja zašto na golu nije ostao sadašnji portir Pavlović, ako se već to znalo. Otjeran je Ahmad Kallasi jer nije bio neki izraziti kvalitet, a sad smo dobili mladog Kadušića i Dušana Hodžića. Očito je da oba igrača posjeduju kvalitet, samo im treba još vremena da se razviju u bolje igrače (pogotovo se to odnosi na Kadušića). Čini se da je čak bolje pokušati s Hodžićem na krilnoj poziciji, jer u odbrani stvari baš i ne štimaju. 

Almir Bekić dobro je obavio posao protekle sezone, a dokaz tome je i poziv selektora Mehmeda Baždarevića. Međutim, u ovoj sezoni itekako je neprepoznatljiv, a čini se da je nagla slava itekako udarila u glavu. Kad smo kod njega, itekako treba spomenuti da su pojedini igrači postali veće zvijezde na Instagramu nego u fudbalu i tako će čini se zauvijek ostati. Važno je pokazati koju fotku iz kreveta, zalizanu kosicu, a kada se izgubi ma i nije kraj svijeta. Možda bi ovo moglo proći u drugim klubovima, ali u Sarajevu neće sigurno. Preveliki je ovo klub da bi se pojedinci tek tako olako igrali s njim.

Ima tu još dosta primjera, a naročito boli činjenica kako je otjeran Leon Benko. Vjerovatno i najbolji igrač koji je kročio na ove terene još od poslije agresije na BiH, htjeli to priznati ili ne, otjeran. Sve se činilo još od sredine prošle sezone da bivši centarfor Rijeke napusti najveći bh. stadion. Iako je klasa za sve sadašnje igrače. 

Također, Haris Duljević je stigao do dresa reprezentacije, odigrao nekoliko dobrih mečeva i pokazao da može uspjeti na evropskoj sceni. Ipak, boli činjenica da se još uvijek ne zna da li će ostati u bordo dresu, a ukoliko i on digne sidro ne smijem ni pomisliti šta zaista može sadašnji igrački kadar.

Proteklih godina najavljivani su Misimović, Spahić, Salihović, Babović, Stevanović i još neki klasni igrači, a osuđeni smo bili gledati Bariće, Kramare, čuvene Brazilce s Mijanmara koji su najavljivani kao spektakularni i još desetine drugih itekako upitnih fudbalera. Čak je pitanje da li imaju zadovoljavajuće reference da igraju u Prvoj ligi Federacije. 
Mnogo toga ostaje nejasnog nad Koševom, a već za vikend pobjeda protiv Metalleghea je imperativ. Sve drugo bilo bi zaista rezultatska katastrofa, te krajnje vrijeme da na Koševu počnu i ostavke sijevati. 

I za kraj, ne mogu da ne spomenem situaciju nakon meča s Krupom, kada su čelnici otkrili da su pojedini igrači doživjeli trovanje i nisu bili u stanju zaigrati. Toliko nejasnoća je bilo oko toga, neotkrivenih detalja, da je zaista teško povjerovati u tu priču. Iako je moguće da je istinita. 

Za dobrobit ovog Sarajeva, snage bi se trebale ujediniti kao nikada do sada, postaviti pravi ljudi na odgovarajuće pozicije (od same Akademije pa do prvog tima i Uprave), a onda će siguran sam doći i rezultati. I naravno konačno, ako je to ikako moguće, na minimum svesti utjecaj raznoraznih mešetara i menadžera koji se stalno vrte oko tima. U protivnom, ovaj tim osuđen je na tavorenje u sredini tabele, te će i dalje biti potrebno na Koševo nositi tablete za smirenje, a gostujuće pobjede biti misaona imenica. Sreća u svoj nesreći je da glavni konkurenti nisu odmakli, te je sve nadoknadivo. Samo ako se uozbilje u bordo taboru, pa dovedu i klasno pojačanje.

Itekako boli i to što Sarajevo nema za kapitena nekog iz svog igračkog kadra, a uporno se najavljuje uvođenje velikog broja igrača iz omladinskog pogona. Nevjerovatno da igrač dođe iz npr. Drine, odigra solidno sezonu i zasluži kapitensku traku. S punim poštovanjem istog, previše je.

Ostaje nam da se nadamo boljem, jer gore od ovog teško da može. I zato "Samo ti i niko više Saraj'vo!"

Piše: Mirza Hadžijusufović