Hommage rođaku Jozi

Moj nesretni rođak Jozo nije bio, a htio je biti. Navijač. Bio je i ostao, sve do konca svog besmislenog života, žalosna paradigma tuste nakupine sala koja se po svaku cijenu nastojala dopasti. Kome se dopasti? – suvišno je pitanje. Vlasti, ulici, čaršiji, komšiluku, poslovođi, haustoru, miliciji..., svakome od koga može biti neke koristi.

Slijedom navedenoga bio je gorljivi veležovac. Ne uvjereni, ne iskreni, ne srčani, nego baš gorljivi. Nametljivo gorljivi. Također, slijedom navedenoga, bio je gorljivi navijač Zrinjskog. Ne uvjereni, ne iskreni, ne srčani, nego baš gorljivi. Nametljivo gorljivi. Nastojao se dopasti stranci, županu, načelniku, župniku, ministru, susjedstvu, redarstvu, ravnatelju..., svakome.
I za hrvatsku reprezentaciju je navijao. Ne na način da je ljubio kockasti dres, ne na način da je išao u Zagreb na utakmice ili da je pratio “vatrene” po Europi, jok. Rođak je navijao provocirajući istočnu stranu Mostara. To je za njega bilo navijanje: kreveljenje, urlanje, psovke, kamenovanje. Ustvari, ako ćemo pravo, to je bio najbolji dokaz društvene angažiranosti i domoljubnog pregalaštva mog rođaka Joze.

S istim žarom kojim je nekad kadio najlucidnije navijačke pjesmuljke kojima se crveni Mostar rugao ostatku svijeta, rođak je u novije vrijeme klepao – istina, nešto rigidnije – ditirambe kojima se razasuti i uništeni Mostar rugao sam sebi.

I otišao je moj kukavni rodijak, a da nije uspio postati Navijač. Cijeloga života mi je, iz vlastite, više nego komforne pozicije, zavidio na drukerskom mučeništvu, na noćnim vlakovima, na spavanju po hladnim peronima, proslavama pobjeda od bajnog Petrovaradina do egzotičnog i ciganski raskalašenog geta Šuto Orizari, od pripitih Vinkovaca do hladnog Maribora. Zavidio mi jer nije bio Navijač. Bio je klijentelistički miš nedostojan jednako Veležove petokrake kao i crveno-bijelih kockica u grbu Zrinjskoga.

Pokušao sam mu jedne prilike bar malo uljepšati bezbojnu biografiju, probao sam ga, makar u novinskom tekstu, učiniti dostojanstvenom mostarskom lafčinom, pokušao sam od opskurne provincijske mišine stvoriti gordog navijača, stvoriti privid gradske face. Nije išlo...
Sredovječan, a već umoran, od farmaceutske industrije porobljen, za sećiju prikovan, gledam nestvarno idilične slike iz Pariza: hrvatski i turski navijači u ozračju olimpijskog blaženstva piju i pjevaju, igraju i vesele se. I prije i poslije utakmice, Grad svjetla bio je poprište navijačkog pobratimstva.

S druge strane, u gradu mraka, nestvarno nenormalne slike: kordoni specijalne policije preventivno se raspoređuju po zapuštenoj čaršiji kako bi preduhitrili eventualne incidente. A, i tu su, u Mostaru dakle, glavni akteri navijači Hrvatske i Turske! Samo, tu nema pjesme i zajedništva, nemoguće je premostiti beskrajno široki bulevar mržnje koji, da apsurd bude potpun, spaja istočnu i zapadnu stranu grada.

Slična stvar događala se i u zaboravljenom Stocu, u kojemu je odavno izumrlo sve osim gole mržnje i neutažive potrebe za provokacijom.
Sve to doživio sam kao svojevrsni omaž rođaku Jozi. Imam osjećaj da je ta napetost u Mostaru i Stocu prigodničarska, da je sav taj igrokaz ustvari in memoriam jednom nerealiziranom navijaču.

Skoro da i ne gledam Euro. Tu i tamo bacim oko. Ili sam ja postao notorno čangrizalo, ili se u Francuskoj može vidjeti svega, najmanje nogometa. Stojan se, začudo, složio i dodao:
-    Da je sutra smak svita ja bi uteka u Rusiju. Tamo sve kasni pedeset godina, pa bi valjda i kraj svita okasnijo!

Za ostalo ne znam, ali huliganizam definitivno u Rusiji kasni pola stoljeća. Kad se sav svijet smirio i upristojio, Rusi počeli divljati, Hrvati i Srbi ih prilično dobro slijede, a naši se tek stidljivo javljaju na huliganskoj sceni, uglavnom kad se ščepe izraelske zastave. Tu se razlikuju od Joze. On nikad ne bi palio zastavu Izraela, niti bi skakao po njoj. Znao je, Izrael je jebena mraka, Židovi su po svijetu “svi i svuda”, nije se s njima zajebavat'. On bi obeščastio zastavu Bosne i Hercegovine, Malte, Makedonije, Kosova..., dakle političke i svake druge nejači. Jozini bi dustabani gazali isključivo slabijega, rekli bismo “donjega”.

Nekako mi žao što ga nema, nedostaju mi ponekad erupcije nacionalnog vulkana koji je u njemu kuhao zadnjih četvrt stoljeća. Te erupcije su bile bezopasne i fingirane, potpuno isto kao i one s kraja sedamdesetih kad se rođak “iza svega glasa” zaklinjao svemu i svakomu. Proključao 1981. i 1986. kad je Velež osvajao Kup. Iako će kasnije, kad se ugnijezdi u potpuni komfor domovinske zahvalnosti, te izlete u Beograd na utakmicu prikazivati kao “mladost-ludost”.

Moj nesretni rođak, ipak, nije bio Navijač. S velikim N. Oblačeći dresove koje trenutak zahtijeva, pabirčio je, jadan, poene ne bi li životnoj suputnici Janji i sebi osigurao nekakav status – društveni i materijalni, razumije se – a djeci budućnost. Ništa nije osigurao. Osim pojavljivanja u mojem sjećanju prilikom navijačko-nacionalnih eskapada u Mostaru.
I to je nešto – reče mi Stojan ne propustivši priliku da mi popuje:
-    Ne znam ščime se i ti zamaraš, šta će ti Evropsko prvenstvo, šta će ti Rvacka, Dinamo, Željo, Rusi, Srbi... Imaš Izviđač, sidi i navijaj. Uvik ćeš biti rahat...

U pravu je Stojan. No, ne bi se ni ja, bolan ne bio, zamarao da sjećanja ne nanesu rođaka Jozu uvijek kad uz sport navali odvratna domoljubna hipokrizija.
A navali često!